Trenutno sam toliko zaokupljena svojim projektima, predavanjima, majčinskim obavezama, i ispunjavanjem obaveza žene i domaćice da jednostavno ne pronalazim vremena napisati blog ili pismo prijateljima i detaljnije im opisati što se zbiva sa mnom.
Istina je pak da i meni to nedostaje. Ponekad me stisne i poželim da je netko pored mene, netko tko zna što se događa, netko tko bi se smijao sa mnom i osmijehom nagradio dječja postignuća, netko tko bi i mene mogao ohrabriti kada se suočim s novim izazovima, netko s kim bih bila na istoj valnoj dužini. Postoji naime razlike između nekoga tko se trudi da vas sasluša, a zapravo i ne razumije sve što mu želite reći i osobe koja stvarno osjeća što nastojite reći i koliko vam to “nešto” zaista i znači.
U djetinjstvu nisam imala mnogo prijatelja. Sada mi je žao što kao tinejdžerka nisam znala sklapati prijateljstva. S druge strane, drago mi je što sam se navikla na samoću jer sad mi ne manjkaju masovna okupljanja i tulumi. Uživam naime u životu kojeg imam i njegovim brojnim blagoslovima.
Imam muža iz snova i obožavam svoju djecu. Suprugu mogu sve reći i pokušavam održati dobru komunikaciju s njim iako smo obadvoje vrlo zauzeti. Nastojimo slušati i ohrabriti jedno drugo i biti prijatelj koji druga osoba treba. No, po mnogočemu se jako razlikujemo. Odlično se nadopunjujemo i zajedno se brinemo za sve aspekte našeg obiteljskog života.
Jednom sam se prijavila na Facebook no budete li me tamo tražili razočarat ćete se praznim prostorom. Bio je to pokušaj da se povežem sa starim prijateljima s kojima sam izgubila kontakt tijekom brojnih putovanja, vjenčanja, stvaranja obitelji i selidbe u drugu zemlju. No, umjesto uzbuđenja i zadovoljstva koje donosi obnovljenje starih prijateljstava pojavio se osjećaj depresije. Slike iz njihovih života djelovale su na mene kao hladna voda koja me je probudila iz dubokog sna. Svi su nastavili sa životom i nikome nisam nedostajala. Bez obzira koliko smo nekada bili prisni, koje smo tajne i snove dijelili, koliko smo zajedno proživjeli očigledno je sve to postalo dio prošlosti. Život je tekao dalje, kao voda koja je prošla ispod mosta.
No, hvala dragom Bogu da su se u sljedećih nekoliko dana neočekivano pojavile mogućnosti za stvaranje novih prijateljstava i to je odagnalo potištenost koja me je spopala. Primila sam nekoliko neočekivanih mailova, telefonskih poziva i posjeta, pa čak i rukom napisanu poruku. Netko “tamo gore” znao je točno što mi u tom trenutku treba. Isplivala sam iz te duševne krize i opet sam bila sretna. Još uvijek ne idem na Facebook ili sam tamo jako rijetko.
Shvatila sam da prijateljstvo s nekim ljudima nije okončano samo zato što smo izgubili kontakt. Ako bi me ijedan od tih prijatelja zamolio za pomoć odmah bi se odazvala i sigurna sam da bi i oni učinili isto za mene. Uvidjela sam da moram malo promijeniti svoj način razmišljanja te da ne trebam misliti da je prijatelj jedino ona osoba koja je uvijek pored mene i koja me uvijek može saslušati. Trenutno je naše prijateljstvo jednostavno u drugačijoj fazi, a to ne znači automatski da nešto nije u redu.
A onda mi je na pamet pala jedna zaista ohrabrujuća misao – Bog piše blog mog života. Iako nemam vremena za pisanje dnevnika, bloga ili osobnih pisama u kojima bih detaljno opisala što mi se događa Bog sve zna i bilježi. On je svjestan svakog mog pokreta i djela, svake moje misli, riječi, odluke, suze, osmjeha, osjećaja, bolesti, pustolovine, ogrebotine, ideje ili sna i sve je zapisano. U nekim slučajevima malo mi je neugodno zbog toga, no u suštini mi je drago da je tako.
Čak i ako nikada ne napišem knjigu o svom životu Bog će se pobrinuti i za to, a u Isusu imam prijatelja koji je uvijek uz mene i s kojim uvijek mogu porazgovarati. Isus uvijek ima vremena da me sasluša i u svakom trenutku zna kako se osjećam. Isus je najbolji.