Kada sam bila mlađa nisam znala cijeniti očevu vjeru u Boga, no sada mi je jasno koliko je ona zapravo utjecala na mene. Imam lijepe uspomene iz djetinjstva i našeg zajedničkog druženja tijekom nedjeljnih misa. Još uvijek vidim i čujem svog oca kako sa svim srcem pjeva kršćanske himne u crkvi.
Moja je obitelj podrijetlom iz Nizozemske i najomiljenije pjesme moga oca bile su na holandskom. Kada sam se osamostalila jedna pjesma bi mi uvijek padala na pamet naročito kada bih bila potištena ili tjeskobna. Otprilike je glasila ovako:
Mali brod plovi s Isusom na čelu,
zastava se njegova s grbom križa vijori.
Spašava sve,
unatoč visokim valovima.
Olujno nevrijeme silno prijeti
Al’ Božji Sin na palubi s nama stoji
Zaštićeni, pod Njegovim okriljem,
Ne strepimo.
Ta me pjesma podsjeća na pustolovinu iz djetinjstva.
Te su davne 1953 godine roditelji odlučili emigrirati iz Nizozemske u SAD-e. Atlantski ocean smo prešli u teretnom brodu preuređenom za prijevoz putnika.
Plovidba velikim brodom bila je uzbudljiva i moja braća i ja uživali smo u svakom trenutku. Dane smo provodili istražujući brod i tako smo ubrzo upoznali sve članove posade. Bilo mi je samo četiri godine no sjećam se mirisa ulja i katrana pomiješanog s morskim povjetarcem i taj miris još uvijek budi pustolova u meni i ispunjava me uzbuđenjem i radošću kao kada smo se ukrcali na taj brod u Roterdamu.
Nismo imali ni pojma u kakvu smo se pustolovinu zapravo upustili. Nakon nekoliko dana zahvatila nas je oluja u blizini Sargaškog mora, u središtu zloglasnog Bermudskog trokuta ili Vražjeg trokuta kako ga neki još zovu. Olujno nevrijeme uzburkalo je nepregledna polja smeđih algi (roda Sargassum) koje su se potom omotale oko brodskih propelera. Brod se iznenada nagnuo na jednu stranu izbacujući sve putnike iz ravnoteže dok je namještaj letio posvuda. Hvala Bogu da se nitko iz naše obitelji nije povrijedio no ovako onesposobljen brod je sada bespomoćno plutao uzburkanim oceanom.
Otac je odveo nas troje djece u kabinu i stavio nas na spavanje. Sada si bolje mogu zamisliti koje su se samo misli tada kolale njegovom glavom dok je razmišljao o svojoj mladoj obitelji koja je zapala u te nepredvidljive i podmukle vode u kojoj su nestale tisuće brodova i ljudi. Otac se nije predao panici već se pomolio s nama i počeo nam pjevati tu dotičnu pjesmu. Unatoč tome što su nas valovi bacali kud god su htjeli i činjenici da smo bili izgubljeni te smo besciljno plutali nepreglednim oceanom, nisam se bojala.
Oluja se stišala ujutro i posada je uspjela uspostaviti radio vezu s najbližom lukom. Uskoro smo ugledali ohrabrujuću sliku – snažni tegljač polako se kretao prema našem brodu i ubrzo je počeo vući naš veliki, ali bespomoćni brod u luku Newport News, koja se nalazila u Virginiji. Sljedeća dva tjedna proveli smo u luci čekajući da nam se brod popravi.
Iako mi je bilo samo četiri godine kada se sve to dogodilo još uvijek se sjećam nekih stvari kao na primjer kada se brod iznenada zanjihao, a ja sam izgubila ravnotežu i odletjela pod neki namještaj i osjećaj sigurnosti koji me je obuzeo kada se otac pomolio s nama i počeo nam pjevati.
Moj se otac uzdao u Gospodina bez obzira na okolnosti koje su nas okruživale i njegov nas je primjer uputio u spoznaju vjere. Kad god životni problemi izgledaju veliki i zastrašujući poput visokih valova na olujnom moru, počinjem pjevati tu malu pjesmicu. Ona mi uvijek ulijeva snagu i nadu te me podsjeća na očevu vjeru u sredini oluje.[divider icon=”ellipsis-horizontal” none”]
Vjera djeteta
“Isus me voli,
to kaže Biblija.”
Mala djeca ne traže mnogo
doli ljubavi malo.
A u njihovim veselim očima
Vjeru svih vjekova vidim ja.
Malene ručice i razbarušene glavice
Koje u molitvi pored krevetića kleče
Bliže su dragom Bogu
i Njegovom kraljevstvu
Nego mi koji tražimo, a nikad ne nalazimo
Odgovore našeg znatiželjnog uma.
Vjera u nevidljivo
Zahtijeva dječju jednostavnost.
Izgubljeni u složenosti života
Plutamo nepoznatim morima
I polako vjera nestaje
dok se život pretvara u gomilanje
bogatstva i moći.
I što više čovjek nauči sve manje zna,
I što više razmišlja
Sve manje povjerava
svoju ljubav i uzdanje
vjerom djeteta u Boga svevišnjega.
Oh, Oče mili podari čovjeku
još jednom jednostavnu vjeru
da očima djeteta ljudi “vide”
i napokon shvate
Da jedino vjera može spasiti ljudsku dušu
I odvesti ga u Raj!
—Helen Steiner Rice (1900.–1981.)