Bog u ljudskoj koži

Jednom sam pročitala da dobar otac priprema svoju djecu za odnos s našim nebeskim Ocem, Bogom.

Možda moj otac toga nije bio svjestan, no jedna stvar koja je oblikovala moj život bio je razgovor koji smo on i ja vodili na brežuljku iznad naše kuće, onog ljeta kada sam napunila osamnaest godina. On se toga vjerojatno ne sjeća. Tipično za njega! Bio je mudar, pun ljubavi i razumijevanja. Ponekad bi me savjetovao, no nikada nije pridikovao.

Toga smo dana pričali o svemu i svačemu. U jednom trenutku počela sam mu govoriti o svom dečku i našim problemima, budućnosti našeg prijateljstva. Ne sjećam se kako sam mu sve to objasnila, no vrlo dobro se sjećam da mi je bilo malo neugodno, nekako sam se čudno osjećala. Kada sam završila tužno sam ga pogledala i upitala: “Tata, i što sad? Reci mi što da učinim.”

“Teško je reći, a još teže odlučiti,” počeo je, “no tebi je osamnaest. Sad si punoljetna. Neću ti reći što trebaš uraditi, jer ti to već znaš.”

Blijedo sam ga pogledala. Ne, nisam još bila punoljetna, ili se barem nisam osjećala kao odrasla osoba. Tek sam napunila 18 i nisam imala pojma o mnogim stvarima. No, moj je otac bio u pravu. U toj sam situaciji znala što trebam uraditi. Nisam željela to učiniti, ali sam znala. Na kraju sam uradila pravu stvar jer je moj otac vjerovao da ću uraditi pravu stvar i da ja to mogu.

Nisu sve odluke koje sam donijela od tada bile ispravne, no taj me je razgovor usmjerio na stazu neovisnosti i pomogao mi da vjerujem da i ja mogu uspjeti u životu. Bila sam svjestna da netko vjeruje u mene i to mi je puno pomoglo u životu, naročito kada sam se morala suočiti s težim odlukama.

Tata mi je uvijek davao do znanja da ne samo da vjeruje u mene, već i da me bezuvjetno voli. Bez obzira na moje odluke, uvijek ću biti njegova kćer i uvijek će me voljeti. Od svih darova koje sam dobila od njega, taj mi je bio najdragocijeniji i zauvijek ću mu biti zahvalna na tome.

Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da su ljubav i vjera mog oca bile slike Božje ljubavi.

Bog nas uči da prvo počnemo hodati, a zatim trčati, te da vjerujemo u vlastiti uspjeh, i da će On uvijek biti pored nas, u slučaju da padnemo ili da nam je potrebna pomoć. “Ti si posebna osoba,” govori svakom od nas “i možeš učiniti predivne stvari za Mene i druge.” I kad god pogriješimo, a to često činimo, On nam nježno kaže: “Što god učiniš, uvijek ću te voljeti,” a potom nam pomaže da budemo bolji…

Hvala ti tata, na poklonu Božje ljubavi, u ljudskom obličju.