Odrasla sam okružena potocima, jezerima i rijekama. Kada sam napunila 16 godina otišla sam u Atlantic City, New Jersey i tada sam prvi put vidjela ocean. Šetajući šetnicom te prve večeri, došla sam do drvenog mola. Čim se prvi veliki val s praskom razbio ispod mojih nogu od straha sam se uhvatila za ogradu. Od onda je moja ljubav prema oceanu puna strahopoštovanja i opreza. Nikad nisam savladala vještinu plivanja, no volim ocean i osjećaj pijeska dok bosonoga hodam pješčanom plažom. Volim kada me nježni valovi obore s nogu i poigraju se sa mnom na trenutak, sve dok je pored mene neko plutajuće pomagalo, ha.

Stoga nije ni čudo da se mogu poistovjetiti s mojim sinovima, tinejdžerima, velikim zaljubljenicima u surfanje ili daskanje, kako to neki kažu. Ljeto, pješčana plaža i sretna majka koja budno motri svoju djecu. Bilo mi je drago da su uvijek bili “privezani” za dasku te da se nisu odmicali predaleko od obale. No s vremenom, osokolili su se tvrdeći da se savršeni val može dočekati samo na otvorenoj pučini. Sjedila sam na obali gledajući sinove koji su se pretvorili u male točkice, pokušavajući potisnuti svoju zabrinutost i zebnju.

Zabrinutost izgleda kao sastavni dio roditeljstva. Brinuti se za dijete je znak ljubavi, no to je također i znak upozorenja. Naime kada se počnete brinuti za dijete vrijeme je da se počnete moliti za njega. Mislim da zabrinutost može biti dobra stvar kad nas “natjera” da pretvorimo svoje negativne, tjeskobne misli u molitvu koja može utjecati da se situacija na kraju riješi, na dobrobit svih.

Naša je odgovornost da ispravno odgajamo svoju djecu i da ih usmjerimo u pravom smjeru. No, u jednom trenutku moramo uzeti korak unatrag i vjerovati Bogu da će ih On zaštititi od zla. Djeca moraju sama naučiti stvari iz vlastitih iskustava, preuzeti odgovornost i moliti se, kada se nađu “na sredini dubokog, plavog mora.”

Saznanje da su njihovi roditelji „na obali“ i da paze na njih daju djeci osjećaj sigurnosti. Jednom je jedan od mojih sinova bio neoprezan te ga je val uhvatio na spavanju. Vezica s kojom je bio privezan za dasku spala je s njegove noge. Počeo je paničariti i mislio je da će se udaviti no onda se sjetio da ja sjedim na obali i molim se za njega. U jednom trenutku počeo se i sam moliti. U trenu ga je preplavio osjećaj mira i sve je na kraju ispalo u redu.

Danas su dečki odrasli ljudi. Odselili su se iz roditeljskog doma, no i dalje mislim da je važno da znaju da imaju majku koja se moli za njih. To je također i podsjetnik da se i sami okrenu Bogu, u nevolji, kada su zabrinuti i anksiozni. Ne mogu uvijek biti uz njih i držati ih u naručju, no On može. Ne mogu zadovoljiti sve njihove potrebe ili riješiti sve njihove probleme, no Bog im može pomoći naročito kada se mole i pokažu vjeru u Njega.

Prijatelj mi je jednom ispričao da su bili na plaži sa prijateljima i njihovom djecom kada je veliki val oborio jednu od djevojčica i povukao je ka otvorenom moru. Čim je shvatio je da je djevojčica u nevolji skočio je u more i zaplivao prema njoj. Struja je bila neočekivano jaka i trebalo mu je mnogo vremena da dođe do nje. Naposljetku je došao do nje. Vidio je da se počela utapati.

Uhvatio ju je i jednom rukom vukao prema obali, dok je drugom plivao. A onda je uvidio da je preumoran i da neće uspjeti. Počeo se moliti i Bog mu je rekao da se prestane mučiti i da ispruži noge prema dolje. Vršcima prstiju napipao je nešto što ga je podsjetilo na pješčani sprud. Uspio je ostati na tom mjestu, držeći djevojku i plutajući na vodi dok američka Obalna straža nije došla.

Kada su stigli na obalu jedan od spasioca ga je upitao: “Nije mi jasno kako ste se uspjeli održati na vodi toliko dugo, držeći djevojku i plivajući.” Prijatelj mu je objasnio da se ponekad oslanjao na pješčani sprud koji je jedva mogao dodirnuti ispruženim nogama. “Ne znam o čemu pričate,” rekao mu je čovjek. “Odlično poznajemo to područje i tamo gdje se vi bili voda je nekoliko metara duboka. Tamo nema pješčanih sprudova.”

Čak i u sredini dubokog, plavog oceana Bog može staviti nešto ispod naših nogu, kao odgovor na naše molitve.