Vrijedno je svakog truda!

Nedavno smo organizirali našu prvu lutkarsku predstavu za djecu koja posjećuju svoje očeve u najstrožem zatvoru za muškarce u Mexico Cityju. Ti su zatvorenici izgubili sva prava na pritužbe te ne mogu predate čak niti molbu za premještaj. U toj kaznionici nemaju ništa drugo za raditi doli čekati, dok im kazne ne isteknu do kraja. Tu su također smješteni i oni najokorjeliji kriminalci koje drugi zatvori nisu mogli obuzdati. Prosječna kazna je 30 godina, a 98% zatvorenika je jako siromašna. Više od 50% uopće nemaju posjeta što znači da nemaju nikakve pomoći izvana te su u krajnje očajnoj situaciji da zarade nešto kako bi si mogli priuštiti osnovne životne potrepštine i preživjeti.

Čim smo ušli naišli smo na skupine mršavih muškaraca obučenih u staru, zamazanu, tamno plavu odjeću. Lica su im bila upijena, a pogledi prazni, tupi, žalosni i očajni. Jedak miris dočekao nas je na svakom koraku, smrad smeća, truleži, kanalizacije. Posvuda osjećaj tjeskobe i beznađa.

Unutar kaznionice mali štandovi s ručnim radovima, a pored njih štandovi s hranom i mali kiosci. Za štandovima su zatvorenici kao i u kioscima. Posjetitelji kupuju kada uđu unutra. Mnogi muškarci stoje naslonjeni na zidove, sami, ukočenih beživotnih pogleda dok im život prolazi u izdržavanju kazne, u tuzi i depresiji.

Neki su nam ponudili svoju pomoć sa opremom. Bili su besposleni i željeli su biti dio nečega, pripadati nečemu, osjećati se korisnim ili su pak očekivali da će dobiti nešto zauzvrat.

Drugi su pak uživali u gorko-slatkom iskustvu obiteljskih posjeta.

Postrojenja su prljava i oronula, boja se ljušti sa zidova, oprema stara i dotrajala. Cijeli svijet ovih ljudi obojen je u prljave nijanse tamno plave, sive i crne boje.

Ulazimo u poveću prostoriju gdje je već sve spremno za početak programa. Vadimo knjige i bojice koje smo donijeli za djecu. Počinjemo s prezentacijom i pored 50-ero djece, njihovih majki i očeva, određeni broj drugih zatvorenika nam se također pridružuje. S vremenom ozračje postaje opuštenije i čuje se smijeh i veseli žamor razigrane djece i odraslih i na trenutak se zaboravlja realnost života.

Zatvor napuštamo u nostalgičnom raspoloženju. Naš je posjet bio kao kap vode u moru potreba, no donio je smijeh, radost i ljubav.