Jednom sam putovala sa svojom najstarijom kćerkom, njezinim mužem i dvogodišnjom unučicom, Sharon. Kombi je bio pun, naime s nama su se vozili i još neki naši prijatelji. Kad god bi se Sharon uznemirila, sjela bih do nje i rekla: „Ajmo pjevati!“ Istog trena, umirila bi se, a potom smo počeli pjevati njezinu omiljenu pjesmu o Paji Patku.
“Još jednom bako!” Jednom, dva puta, dvadeseti puta, dok je svi u kombiju nisu počeli preklinjati da promijeni pjesmu. A njezin odgovor je bio: “Još jednom bako!” Kad smo stali, mama joj je kupila nešto za grickati kako bi skrenula njezinu pažnju na drugu stranu. Konačno su svi mogli odahnuti. Sada, 14 godina kasnije, još uvijek se sjećam toga dana, kad je uživala u pjesmi, a ja u njezinom zadovoljstvu i sreći.
Prošlog mjeseca, moja je najmlađa unučica Diana, provodila popodne sa mnom. Tri godine su joj, a pametna je i puna energije baš kao što je i Sharon bila u toj dobi. Pozvala sam je da odemo zajedno do lokalne tržnice, na što je ona odgovorila: “Ići ću s tobom jedino ako mogu povesti i moju kornjaču s nama!” Kornjača je naime bila velika plišana igračka koju je njezina mama ostavila kod mene, jer je njezin stan već bio prenatrpan plišanim igračkama.
Kad smo stigli na tržnicu, pokušala sam je staviti u kolica, s kornjačom, ali nije htjela ni čuti. Željela je staviti kornjaču u kolicima i sama je gurati. Okrenula je igračku prema sebi, kako bi stalno mogla gledati u nju. Čim smo došli kući, tražila me je bojice, a potom je nacrtala začuđujuće dobru sliku svoje kornjače.
Nacrtala je trokutastu glavu, ružičastu kožu, ljubičasta usta, dva oka s unutrašnjim i vanjskim kružnicama, poput originala, a potom kosu. Nikad prije nisam opazila da je kornjača ružičasta, da ima kosu, iako je mjesecima sjedila na mom kauču. Pravo umjetničko djelo jednog trogodišnjeg djeteta. Sliku sam potom ponosno pokazala cijeloj obitelji, i objesila je na vrata svog ormara.
U svojoj knjizi God Came Near, (Bog se približio) Max Lucado opisuje ovakve trenutke: “Ovo su vječni trenuci. Trenuci koji nas podsjećaju na bogatstvo oko nas. Trenuci koji nas prekoravaju što gubimo vrijeme na prolazne stvari, poput novca, imovine ili točnosti. To može ganuti i najtvrdokornija srca i dati novi pogled čak i na najsumorniji život.”