Violina i puknuta žica

Priču o poznatom violinisti svjetskog renomea Itzhaku Perlmanu možete naći na nekoliko interneskih stranica. Ona ilustrira divna načela Božje milosti i snage te kako On uzima što god mu ponudimo, u ovom životu i pretvara u nešto prekrasno i predivno. Željela bih vam prepričati priču o Itzhaku Perlmanu.

Jedne večeri Itzhak je svirao pred prepunom dvoranom kada mu se odjednom dogodilo nešto od čega zaziru svi violinisti. Naime u sredini kompozicije zrakom je odjeknuo prodoran zvuk puknute žice.

U dvorani se osjetila napetost, toliko stvarna da se mogla “opipati”. Orkestar je stao čekajući što će Itzhak učiniti. No umjesto da zatraži novu violinu, zastao je na trenutak i dao znak dirigentu da nastavi s komadom. Odlučio je učiniti nešto nemoguće i odsvirati složeno glazbeno djelo na samo tri žice. U isto vrijeme je nekako preslagivao note u glavi i svirao. Kada je završio, dvoranom je zavladala mukla tišina. A onda se prolomio gromoglasan pljesak i uzvici odobravanja i divljenja. Publika, a i njegove kolege glazbenici bili su oduševljeni.

Itzhaku Perlmanu životni izazovi nisu bili strani. Kao dijete bolovao je od dječije paralize ili polia i od tada su njegove noge uvijek bile u šinama. Hodao uz pomoć štaka. Dok su okupljeni pljeskali, s naporom se podigao na noge i kretnjom ruke zamolio publiku da se utiša.

A onda je skromno rekao: “Znate, umjetnikov je zadatak da procijeni koliko glazbe može odsvirati s onim što mu je preostalo.”

I dok sam razmišljala o toj priči, prisjetila sam se darova koje imamo u ovom životu i kako nam dolaze u svim oblicima i veličinama. Neki su očigledni kao na primjer divan glas, nadarenost za sport, glazbu, informatiku itd.

No, koliko često zastanemo i razmislimo o onim drugim darovima koji ispunjavaju živote nekih ljudi – o sljepoći koja razvija druga čula do te mjere da je osoba sposobna učiniti čuda, ili o nekoj tjelesnoj slabosti koja uz Božju pomoć stvara suosjećanje i mudrost koja preobraća živote mnogih i donosi im novu nadu, životni cilj i radost?

Život je ispunjen blagoslovima – stvarima koje vidimo kao dobre i preprekama – stvarima koje vidimo kao loše. Kada se uz Božju pomoć suočimo sa tim lošim stvarima, ti izazovi, te prepreke postaju mogućnosti, prigode koje možemo upotrijebiti kako bismo napravili nešto prekrasno.

Itzhakova sposobnost da preokrene poraz u pobjedu nije bila samo produkt neke slučajnosti. Odlučio je prihvatiti životnu patnju i preobratiti je u instrument za dobro. Tim stavom počeo je razvijati posebnu vrlinu – da svaku prepreku vidi kao mogućnost koja će mu pomoći da napreduje u životu. Njegove fizičke patnje dale su mu poniznost i skromnost koje su ga zaštitile od ponora oholosti, čak i u područjima u kojima je bio veoma cijenjen.

Suočeni s nevoljama ljudi se često počnu osjećati kao žrtve te počinju okrivljavati druge, pa čak i samoga Boga. Bolje bi bilo da zamole Boga za mudrost, snagu i milost kako bi se mogli nositi s životnim izazovima, i kroz svu tu borbu razviti vrline koje će im omogućiti da svakodnevno blistaju Njegovom ljubavlju.