Večera u dvoje

Nakon dvadeset i jedne godine braka otkrio sam kako održati tu iskru živom u zajedničkom životu.

Nedavno sam izašao s drugom ženom.

Bila je to ženina ideja.

“Znam da je voliš,” rekla mi je jednog dana. Pogledao sam je iznenađeno.

“Ali, ja volim tebe,” uzvratio sam.

“Znam, ali isto tako znam da voliš i nju.”

Ta druga žena je moja majka, udovica već devetnaest godina. Obaveze na poslu i troje djece sprječavali su me da je češće viđam. Te sam je večeri nazvao da izađemo na večeru i u kino.

“Je li sve u redu? Kako zdravlje? Je li te boli nešto?” upitala me je. Moja je majka osoba koja pretpostavlja da telefonski poziv u sitne sate ili iznenadni poziv znači lošu vijest.

“Mislio sam samo da bi bilo lijepo sprovesti malo više vremena zajedno,” odgovorio sam. “Samo nas dvoje.”

Na trenutak se zamislila, a onda uzvratila: “To bi me jako razveselilo.”

Tog petka, poslije posla, otišao sam do nje. Bio sam malo nervozan, uzbuđen. Opazio sam da je i ona bila malo nervozna. Ipak je to bio “spoj.” Čekala me je kod vrata, spremna. Vidjelo se da je bila kod frizera, a na sebi je nosila haljinu koju je nosila na zadnjoj proslavi godišnjice braka. Nasmiješila se. Lice joj je sijalo. Izgledala je prelijepo, kao anđeo.

“Rekla sam prijateljima da izlazim sa sinom, i bili su zadivljeni,” izustila je sjedajući u auto. “Jedva čekaju da čuju kako smo se proveli.”

Otišli smo u ugodni, mali restoran. Majka me je primila ispod ruke. Osjećao sam se kao predsjednik koji izlazi s prvom damom. Sjeli smo. Uzeo sam jelovnik u ruke i počeo ga čitati na glas, pošto je njezin vid dosta oslabio.

Negdje na polovici jelovnika zastao sam i podigao pogled. Mama je gledala u mene dok je nostalgični osmijeh titrao na njenim usnama.

„Kada si ti bio mali, ja sam tebi čitala jelovnik,“ rekla je.

“E, sad mi dospusti da ti se odužim. Samo se opusti i uživaj.” odgovorio sam. Večera je bila prožeta srdačnim razgovorom, o našim životima i što se događa s nama.

Toliko smo zadubili u priču da smo potpuno zaboravili na kino. Kada smo se te večeri vratili u njen dom, rekla mi je: “Željela bih ponovno izaći s tobom, no pod jednim uvjetom. Moraš mi dopustiti da ja tebe pozovem.” Pristao sam.

“Kako si se proveo?” upitala me žena kada sam se vratio kući.

“Bilo je jako lijepo, zapravo puno ljepše nego što sam očekivao,” rekao sam. Tjedan dana kasnije moja je majka umrla. Srčani udar. Sve se desilo iznenada, jako brzo. Nisam imao prigodu da učinim bilo što za nju.

Nakon nekog vremena primio sam omotnicu s kopijom računa iz restorana u kojem smo majka i ja večerali. Unutra je bila ceduljica na kojoj je pisalo: “Večeru sam platila unaprijed, za dvoje. Nisam sigurna da ću biti tamo, no platila sam dvije večere – za tebe i tvoju suprugu. Nemaš pojma koliko mi je večera s tobom značila. Volim te.”

U tom sam trenutku shvatio koliko je važno reći “Volim te”. Ako nekoga voliš, reci mu to prije nego što bude prekasno i provedi vrijeme s njim, jer on to i zaslužuju.