Sidrah, Misah i Abdenago i njihov prijatelj Danijel bjehu četiri mlada čovjeka koja bi ostala nepoznata da se u njihovom životu nisu dogodile neke nevjerojatne stvari.
Priča počinje oko 500 godina prije Krista kada su ti mladi ljudi bili oteti iz njihove rodne zemlje kao robovi Nabukodonozora, kralja babilonskoga carstva.
Nije nam poznato koliko su stari bili Sidrah, Misah i Abdenago. Možda su tek postali tinejdžeri. Kakav im je život bio prije izgnanstva? Jesu li se međusobno poznavali? Možda su bili prijatelji koji su dijelili svoje snove i nade. Možda je jedan od njih sanjao o tome kako će imati mnogo sinova kao i njegov praotac Jakov, te kako će ih podučavati pobožnom životu. Drugi je možda želio postati učitelj, a treći pripovjedač koji je govorio drugima: “Ispunite svoje snove, a ja ću potom ispričati priču.”
No svi ti snovi i nade morali su pričekati jer je njihova zemlja bila osvojena, a oni odvedeni u ropstvo. Kako su izgledali njihovi prvi dani i prve noći u zarobljeništvu? Jesu li bili čuvani i u okovima ili samo privezani lancima? Jesu li bili zatvoreni kao stoka u toru, očajno tražeći pogledom neko poznato lice? Možete si zamisliti kako su pronašli jedan drugoga I kako je optimista između njih rekao: “Ne bojte se, Bog je s nama. Bez obzira što se dogodilo mi smo u Njegovim rukama.” Ostali su odobravajuće klimali glavama, vjerojatno odlučujući da će ostati odani Bogu do kraja.
I ostali su vjerni i istiniti do kraja. Kao prvo, odbili su jesti hranu s kraljeva stola, iako su na njemu sigurno bile kojekakve poslastice. Hranu nisu ni dotaknuli.
Jel’ im je bio izazov odreći se najfinijih delicija? Možda, no nisu to učinili zbog izazova već da bi ostali dosljedni zakonu o ishrani kojeg im je Bog dao. Bila je to mala odluka, no život je sastavljen od niza malih odluka. Naizgled male stvari u suštini mogu korjenito promijeniti naš život, a time i našu sudbinu.
Kasnije je kralj Nabukodonozor zapovijedio da se svi moraju pokloniti njegovom zlatnom liku. Sidrah, Misah i Abdenago odbili su to učiniti. Jedino Bog zna koje su se misli tada kolale njihovim glavama, i koliko su bili užasnuti naredbom zemaljskog kralja. No, njihov je odgovor bio pun poštovanja, mira i vjere.
“Sidrah, Misah i Abdenago odvratiše kralju: Nabukodonozore, ne treba nam da ti odgovaramo na to. Jer evo, naš Bog, kojega poštujemo, ima moć da nas izbavi iz ognjene užarene peći. On će nas, kralju, osloboditi iz tvoje ruke! Ako li to ne učini, znaj, kralju, da mi ni tada ne ćemo poštovati tvoje bogove i ne ćemo se pokloniti zlatnome liku što si ga podigao!” 1
Nabukodonozorov odgovor nije bio nimalo smiren i sabran. Naredio je da se peć naloži. Peć se toliko užarila da je ubila ljude koji su u nj bacilli Sidraha, Misaha i Abdenaga. No, kralj je ubrzo shvatio da se nešto neočekivano događa.
Naime, kada je kralj Nabukodonozor zavirio u peć vidio je tri mladića koji hodaju naokolo. A među njima opazio je još nekoga koji je sjao sjajnije od samog plamena. Taj četvrti mu je odnekud bio poznat. Znao je da to bio Isus, Božji Sin te je pozvao mladiće da izađu iz vatre.
Izašli su van neozlijeđeni, bez mirisa dima na odjeći. I kralj je u trenu objavio… “Ako tkogod, bilo kojega naroda, bilo kojega plemena i jezika, izgovori kakvu psovku na Sidrahova, Misahova i Abdenagova Boga, taj neka se na komade isiječe i njegova kuća neka se pretvori u podrtine; jer nema drugoga boga koji bi mogao tako izbaviti!” 2
Što je to dovelo Božjeg Sina u užarenu peć? Ta tri mlada čovjeka bila su otrgnuta od svih oslonaca, daleko od svog doma i svojih voljenih. Vjera im je bila jedini oslonac, jedina nada i vjerujem da je upravo vjera bila ta koja je dovela Isusa da stane uz njih, u trenutku kada im je bio najpotrebniji.
Vjera je ta koja dovodi Isusa i do nas. Riječ molitve, odluka da vjerujemo. Jednostavna riječ ili odluka u trenutku neizvjesnosti. Vjerovanje da nas Bog može izbaviti čak i iz najveće vatre.
Isus nas nikada neće iznevjeriti i uvijek će nam pružiti ruku milosti, te zaštititi i nagraditi one koji mu vjeruju.