Prošle sam godine napunio šezdeset godina. Osvrnuvši se na svoj životni put uvidio sam da nisam ispunio sve što sam mogao ili pak trebao. Znači li to da sam gubitnik? Na to ću vam pitanje odgovoriti kroz koju minutu.

Nedavno sam prošao kroz određene promjene u životu i sad živim u mjestu u kojem nisam planirao živjeti i bavim se stvarima o kojima prije nisam niti razmišljao. Nisam nesretan no nisam niti potpuno zadovoljan trenutačnom situacijom. Osjećam se kao da sam u sredini oceana. Zarobljen beskonačnim plavetnilom živim bez i daška vjetra u jedrima. U daljini se jedva nazirao vrh nekog otoka no to mi i nije bilo od neke pomoći. Nisam se mogao odlučiti kojim smjerom trebam krenuti, no kada bih se i mogao odlučiti činilo mi se da se nisam mogao pomaknuti. Koji je dakle smisao mog života i gdje ga mogu pronaći?

Tijekom odraslog života posvetio sam se cilju za kojeg sam vjerovao da je bio Božja volja za mene. Bio sam uvjeren da znam što je Bog želio od mene no sada se ne bih više kladio u to. Pripremao sam se za velike stvari, no sada je sve to izgledalo kao dio neke djetinjaste maštarije.

Razmišljajući o vlastitom životu (a i o životima drugih), uvidio sam da postoje neki ljudi kojima se svi divimo. Velikani su, ne zato jer se slažemo sa svime što su učinili ili rekli već zbog toga što su imali utjecaj te su na neki objektivan način svojim životima i postignućima ostavili traga. Znači li to da je samo šačica ljudi ispunila svoje sudbine? Postoji li uopće “stvar“ zvana sudbina? Nisu li možda naši životi ispunjeni samim time što ih živimo? Trebamo li na kraju krajeva jednostavno biti zadovoljni svime? Je li u tome smisao svega? Ili se pak radi o još nečemu?

Sveti Pavao je napisao: “Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, bjedniji smo od svih ljudi” (Prva poslanica Korinćanima 15:19). Kada sam u prošlosti razmišljao o ovom biblijskom retku probao sam to učiniti s Pavlovog prvo stoljetnog stajališta. Pavao se ovdje obraća prvim kršćanima koji su neprestano bili proganjani te ih je nastojao ohrabriti govoreći im da njihov kratki ovozemaljski život nije samo “labuđi pjev”.

Život se često uspoređuje sa školom. Sjećam se kako smo u srednjoj školi svi prigovarali i nismo željeli učiti jer smo mislili da nam škola ne da živjeti. Izgledalo je da ćemo zauvijek ostati u školskim klupama. Učitelji su nas “šopali” s gradivom kojem nikad nije bilo kraja ili barem nam se tako činilo. Naravno sad nam je svima jasno da nam škola nije trebala biti kruna našeg života. To nije bila naša sudbina već samo vježbaonica, mogućnost da se prikupi znanje koje ćemo kasnije u životu primjenjivati.

Sada pak vjerujem da nije mudro zaviriti u školu koju nazivamo život. Ovaj je život samo pozornica. Iz njega trebamo izvući sve moguće pouke no ne trebamo misliti da nismo ispunili svoju sudbinu samo zbog nekoliko modrica i teško naučenih lekcija.

Što onda trebamo postići ovdje? Što Bog želi ili očekuje od nas u ovom životu? Koji je razlog našeg postojanja? Salomon je rekao: “Čujmo svemu završnu riječ: Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.” (Propovjednik 12:13) ili kako bi to Suvremena Engleska verzija Biblije (CEV) rekla: “Sve što ste naučili može biti sažeto u nekoliko riječi: Poštujte i slušajte Boga. U tome je cijeli smisao života.

Mi smo nedovršeno djelo, no ako se možemo pogledati u ogledalo i pošteno reći da se trudimo živjeti onako kako je to Bog zapovjedio onda i činimo ono što bismo trebali i činiti na prvom mjestu. Ispunjavanje toga je ispunjavanje sudbine. Eto, u tome je smisao svega.