Čistila sam četke i posude od boja nakon što su nekolicina volontera završila s bojanjem velike zidne slike za mjesnu nedjeljnu školu, kada mi je Maxim dao papirić na kojem je pisalo:
Drago mi je što sam upoznao ljude poput vas, pune vjere i pozitivnosti te što smo zajedno radili na projektu poput ovoga. Molim vas da se molite za mene jer prolazim kroz zaista teško razdoblje u svom životu. Hvala!
Poruka me je iznenadila jer Maxim nije izgledao kao čovjek s puno problema. Bio je uspješan, pristojan i šarmantan gospodin.
Nakon nekoliko mjeseci Maxim me je pozvao svojoj kući na večeru. Tada mi je rekao da se već dugo vremena bori s iscrpljujućim napadima panike koji su ga sprječavali u življenju društvenog života. U posljednje vrijeme strašno se bojao izlaziti van. Terapije mu nisu pomogle i jako se sramio svog stanja tako da je uvijek koristio neke izlike i odbijao pozive da izađe.
Slušala sam ga i potpuno sam se mogla poistovjetiti s njim. Naime, i sama sam iskusila strah koji je donosio brigu i tjeskobu u moj život, no ne u tolikoj mjeri.
Nakon automobilske nesreće godinama sam se bojala sjesti za volan, a kada sam se napokon odvažila strah me je obuzimao na prometnim autocestama. Srce bi mi počelo ubrzano kucati i oblio bi me hladan znoj. Trebalo mi je dosta vremena da pobijedim taj strah i zato samo u potpunosti razumjela Maximove poteškoće.
Kada je Maxim završio svoju priču ispričala sam mu o svom vlastitom iskustvu.
“Kako si uspjela to prebroditi?” upitao me je nestrpljivo.
Rekla sam mu sam rješenje našla u vjeri u Isusa, molitvi i slušanju glazbe koja uzdiže. Stvari se nisu promijenile preko noći tako da čak i dan danas osjetim male napade straha, no to su samo podsjetnici na sve pobjede koje sam izvojevala na tom putu. Na kraju našeg druženja pomolili smo se i zamolili Isusa da mu pomogne.
Nakon samo nekoliko mjeseci “moje terapije” Maximo se oslobodio napada panike. Nastavio je s društvenim životom, te počeo putovati i pomagati drugim ljudima.