Izvještaj o Isusovom uhićenju, po pripovijedanju Malhe, sluge velikog svećenike
Protekla 24 sata bila su uznemiravajuća i zastrašujuća, ali i divna. Sve je počelo naredbom Kajfe, velikog svećenika, marionete Rima, Kajfe kojem ja služim. “Malho, učini ovo! Malho, učini ono!” I naravno, morao sam poslušati i uraditi sve što mi je bilo rečeno. Ja sam marioneta marionete, i tu sam da obavljam njegov prljavi posao. A ovo je bio najprljaviji posao koji sam ikada dobio.
Moja naređenja bila su da prenesem upute velikog svećenika zapovjedniku hramske straže, pođem s njim i njegovim ljudima, uhvatim Isusa i dovedem ga u dvoranu Sudbenog vijeća. Ovakve stvari smo već radili, naime s vremenom na vrijeme uhitili bismo neke odmetnute učitelje, no ovog puta nešto se u meni opiralo tim naredbama.
Nekoliko mjeseci prije toga čuo sam Isusov govor, i mogu vam reći da nitko nije govorio kao On. “Volite svoje neprijatelje. Činite dobro onima koji vas mrze.” To je poruka koju ne čujete svaki dan. Svi stalno govore “oko za oko, zub za zub.” Zeloti žele svoju zemlju natrag. Vjerski fanatici žele svoju vjeru natrag. Pokvareni trgovci koji su bili prevareni žele svoj novac natrag. Izgleda da svi žele osvetu. Isus je bio drugačiji.
Kajfa je želio da uhitimo Isusa u gluho doba noći jer se bojao da će se puk pobuniti, ako budu vidjeli što se događa. Isus je učinio mnoga čuda i većina ga je voljela. Zapravo, narod mu je, prije samo nekoliko dana, klicao kao kralju.
Znali smo da će se Isus moliti u vrtu. Zamisao je bila da ga pronađemo, iznenadimo i uhitimo prije nego pobjegne. Ali kad smo stigli tamo, bilo je jasno da je znao da dolazimo po njega i čekao je. Juda Iškariotski učinio je ono za što je bio plaćen i pokazao na Isusa, koji se nalazio u skupini od desetak ljudi. Kakav način da izdaš svog vođu – poljupcem!
Mogli smo hramskoj riznici uštedjeti 30 srebrnjaka koje su svećenici platili Judi, jer prije nego što smo mogli bilo što reći ili učiniti, Isus nas je upitao: „Koga tražite?“
“Isusa iz Nazareta!” odgovorio sam.
“Ja sam”, rekao je Isus. Njegova je prisutnost bila toliko snažna da smo svi mi koji smo ga došli uhititi popadali na zemlju. “Koga tražite?” ponovno upita Isus.
“Isusa iz Nazareta,” ponovio sam, teško ustajući sa zemlje.
“Rekao sam vam da sam ja taj kojeg tražite, pa pustite ove druge,” rekao je, pokazujući na svoje učenike.
Ali jedan od njih – onaj kojeg zovu Petar – nije htio otići bez borbe. Isukao je mač i zamahnuo. Izmaknuo sam se i pomislio da je promašio, no onda sam osjetio oštru bol i krv kako šiklja sa jedne strane glave. Moje uho je nestalo! Pao sam na koljena i čvrsto stisnuo ranu, pokušavajući zaustaviti krv. Odjeća mi je bila natopljena krvlju i počeo sam gubiti svijest.
Odjednom me je obasjala blještava svjetlost. Začuo sam kako me netko zove po imenu. Isus je klečao nad mnom i svojom je rukom pokrivao moju ranu. Osjetio sam toplinu. Bol je najednom prestala. Isusove oči bile su pune ljubavi. Nije rekao ni riječ, no znao sam da je On moj prijatelj, a ne neprijatelj. Također sam znao da ću biti dobro, ali što će se dogoditi Isusu? Odigrao sam ulogu u njegovom uhićenju i sada sam to zažalio.
“Skloni taj mač,” reče Isus, okrećući se Petru. “Tko od mača živi, od mača će i umrijeti.”
Neki su se stražari iznenadili, baš kao i ja. Nisam mogao vjerovati da je Isus imao dovoljno ljubavi da izliječi svoje neprijatelje. Neki su se možda i zapitali, poput mene, je li On doista bio Sin Božji. Ali ne i kapetan hramske straže koji nikada nije posumnjao u svoje naredbe. Podigao je Isusa na noge, i trenutak kasnije svi su nestali.
Sam u vrtu, razmišljao sam o čudu koje se upravo dogodilo. Moje je uho bilo kao novo, ali krvava koža i krvlju natopljen ogrtač bili su dokaz da se nešto nevjerojatno dogodilo. Kako su neki mogli tako brzo odbaciti to čudo? Kako su mogli biti tako bešćutni?
Kod kuće sam se presvukao i oprao osušenu krv s lica i ruku. Nisam mogao otresti pomisao da sam upravo bio suučesnik u groznom zločinu.
Otrčao sam do palače velikog svećenika da vidim što će se dogoditi s Isusom. Mjesto je već bilo ispunjeno ljudima. Vijest o Isusovom uhićenju brzo se proširila.
“Gdje je On?” upitao sam jednog od stražara.
“Suđenje je već počelo. Kajfa je uvjeren da je ovaj tip, Isus, kriv za bogohuljenje. Brzo će mu presuditi. Isus nema nikakvih šansi”, odgovorio je stražar ravnodušno.
Stalno sam pipao uho. Nisam osjećao nikakvu bol, niti je išta bilo oštećeno. Prešao sam prstima preko mjesta gdje je trebao biti ožiljak, no ništa nisam osjećao. Kako je to bilo moguće?
Onda mi je ona ista misao pala na pamet. Ja sam kriv za sve! Osjećao sam se kao da se meni sudi. On me je izliječio i pokazao mi ljubav i milosrđe, a sada je bio okružen vukovima koji su bili željni Njegove krvi. Što sam to učinio?
Stražar je bio u pravu. Kajfa i svećenički glavari hitro presudiše Isusu, ali prema rimskom zakonu nisu imali ovlasti osuditi ga na smrt.
Potom su odveli Isusa na suđenje pred Poncija Pilata, rimskog namjesnika. Pratio sam ih. Isusove riječi bile su moćne i kad god bi progovorio njegovi tužitelji jedva su stajali na nogama. Sve me je podsjetilo na ono što se dogodilo meni u vrtu. Znali su da Isus nije običan čovjek.
“Ovaj čovjek nije učinio ništa loše,” Pilat reče nakon ispitivanja. Ali kad je vidio da su svećenici nahuškali svjetinu i da je rulja zahtijevala Isusovo pogubljenje, zatražio je posudu s vodom i oprao ruke, govoreći: „Nevin sam za krv ovog čovjeka. Ako ga želite razapeti, to je na vama! Ja nemam ništa s tim.“
Tada ga je Pilat predao da bude razapet, a oko Isusa okupila se cijela četa vojnika. Svukli su njegovu gornju haljinu i zaogrnili ga grimiznim plaštem, a na glavu mu staviše krunu od trnja. Pljuvali su na njega i rugali mu se. “Živio, kralj Židova!” Zatim su mu ponovno obukli Njegovu odjeću i odveli ga bude razapet.
Gomila ljudi me je nosila naprijed, kroz uske ulice Jeruzalema sve dok nismo došli do brda zvanog Golgota – “Lubanja” neposredno izvan grada. Dok sam se gurao ka čelu, vojnici su već pribili Isusa na križ i podigli ga da umre poput običnog zločinca. Njegovo lice i tijelo bili su poprskani krvlju.
U mislima sam se vratio nekoliko mjeseci unatrag, kada sam Ga čuo kako se obraća okupljenom mnoštvu: “Došao sam potražiti i spasiti izgubljene.”
Iako sam bio siguran da me neće čuti od buke gomile koja je željela vidjeti kako umire, doviknuo sam mu: “Izgubljen sam, Isuse. Oprosti mi za ono što sam učinio!”
U tom je trenutku pogledao ravno u mene, s istom ljubavlju koju sam prije, u vrtu vidio u Njegovim očima. Znao sam da mi je bilo oprošteno. Bilo je čudo kada je iscijelio moje uho, ali još veće čudo kada je iscijelio moje srce.
Trenutak kasnije stigao je Kajfa, da mu se naruga i likuje nad svojom pobjedom. Bio je potpuno drugačiji od Isusa, pun mržnje i zlobe. “Ako si ti kralj Izraela, kao što tvrdiš, siđi s križa! Onda ćemo povjerovati. Uzdao si se u Boga – neka te On sada i spasi.”
Odjednom nebo se smračilo, vjetar je zapuhao, grmljavina je potresla obronke, a Isus je povikao: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” Čak i dok je visio tamo, umirući, oprostio je svojim krvnicima.
Sada znam što moram učiniti. Moram pronaći način da služim svom novom Gospodaru, iz ljubavi i zahvalnosti.