“Neću te cipele!” cmizdravim glasom sam procijedio. “Hoću one!” pokazao sam prstom na drugi par cipela. Bilo mi je tek šest godina, no one druge cipele su mi činile puno bolje. Usiljeni prodavač i moja majka nisu se složili sa mnom.
“Ali Koos,” majka reče nježno, “imaš ravna stopala i trebaju ti cipele s posebnim ulošcima.”
Nisam bio uvjeren. Meni su sva stopala izgledala ravna. Mama mi je htjela kupiti cipele koje su izgledale kao planinarske čizme, onakve s kojima se penje na Everest, a ja sam želio one s jarko crvenim vezicama i srebrnom kopčom.
Majka je umorno uzdahnula, a osmijeh na licu prodavača pretvorio se u namrgođeni pogled, jer su cipele koje sam htio bile puno jeftinije.
“Te cipele nisu dobre za duge šetnje,” majka je nastavila. “Stopala ćete žuljati i boljeti.”
No ja sam bio tvrdoglav i razmažen. Majka je naime sama odgajala mene i mog brata. Na koncu, uvijek bi popustila, pa je to napravila i sada. I dok smo izlazili iz dućana, ponosno sam hodao u svojim sjajnim, novim cipelama, a skupina starijih žena je zastala i zagugutala: “O, što je sladak.”
Sutradan navečer pokvario nam se auto. U to vrijeme, u Nizozemskoj, nije bilo puno automobila, a kamoli danonoćne vučne službe. Samo jedna stvar nam je preostala – pješačiti sedam kilometara do kuće, i pobrinuti se za auto sljedećeg dana.
O, kako sam samo mrzio tu šetnju! Mrzio sam svoje nove sjajne cipele s jarko crvenim vezicama. Mrzio sam krvave žuljeve i gunđao sam cijelim putem.
Naposljetku sam završio s teškim, kožnim cipelama koje sam trebao od prvog trenutka. Bio sam zahvalan, i iako nisu izgledale privlačno znao sam da sam upravo to trebao.
Ova priča o cipelama navela me je na razmišljanje. Koliko se često pokušavamo prikazati u najljepšem svijetlu. Želimo nositi cipele koje će nas učiniti lijepim, dok Bog zna da nama treba nešto drugo, nešto što je zapravo puno bolje za nas.
Ponekad sam bio kršćanin samo kada je sve bilo u redu. Nosio sam sjajne cipele kako bi pokazao svoju religioznost, hrabro objavljujući vrline milosti i osuđujući grijeh. No kada je kušnja došla, nisam uvijek prešao s riječi na djelo. Još uvijek učim vjerovati i prihvatiti onakve cipele koje mi Bog dodijeli i nositi ih s osmijehom. Nakon svega, Otac zna najbolje.