Nakon posjete Torontu, u Kanadi, ukrcala sam se u zrakoplov koji me je trebao odvesti kući. Sjela sam na svoje mjesto, a do mene je uskoro potom sjeo jedan gospodin. U ruci je držao iPhone i razgovarao s nekim. Prepoznala sam njegov južnoafrički naglasak, budući da sam prošle godine prisustvovala jednoj tamošnjoj konferenciji.
Ubrzo smo se Andrew i ja upustili u živahan razgovor koji je trajao sve do kraja leta. Podijelio je svoju priču sa mnom, a ja sam većinom slušala. Bio je vrlo zanimljiv i ugodan suputnik. Ispričao mi je o svom iskustvu u izgradnji timova ili team buildingu, kroz različite aktivnosti na otvorenom. Nekoliko godina je naime organizirao i vodio kolege s posla, često rukovodioce, na pustolovne izlete širom Južnoafričke republike. Ti su doživljaji doslovce do krajnjih granica iskušavali znanje, izdržljivost i vještinu svakog sudionika.
Andrew se smješkao dok mi je potanko pričao o raznim dilemama, zagonetkama, i izazovima koje bi pripremio za te uredske osobe. Situacije s kojima bi se suočavali bile su fizički i psihički izazovne, a ponekad čak i strašne. Nakon tih avantura postali bi drugi ljudi, s novim stavovima i pogledima o sebi i svojim kolegama. Uvidjeli bi neke stvari o sebi i suradnicima koje prije nisu vidjeli ili razumjeli. Većina bi se vratila na posao oslobođena prijašnjih problema.
Sve to mi je zvučalo kao fascinantna mogućnost – naučiti nove stvari o sebi i svojim kolegama, kroz testiranje svojih granica. Razmišljala sam kako zanimljivo je biti na njegovom mjestu, ne samo zbog pustolovine, zanimljivih i uzbudljivih mjesta, nego i zbog prigode vidjeti prosvjetljenje i preobrazbu ljudi, i to iz prve ruke.
Razgovarati s nekim poput Andrewa nije svakodnevna pojava. Shvatila sam da ljudi poput njega mogu dati odlične savjete, koji se temelje na njegovom dugogodišnjem iskustvu u radu s ljudima.
„Tijekom svih godina izgradnje timova,“ upitala sam ga „koji je po vašem mišljenju bio najčešći problem s kojim se se ljudi susretali?“
“Komunikacija. Problem je skoro uvijek bio u komuniciranju.”
“Zato jer ljudi koji zajedno rade međusobno ne govore?”
“Oh, dapače, previše govore! No, premalo slušaju.”
To je bio za mene Aha trenutak – rješenje kojem se nisam nadala. To sam već negdje čula. Znam da nisam dobar slušatelj te da imam još puno toga za naučiti, što se toga tiče. Ranije sam napomenula da sam ja bila ta koja je više slušala tijekom našeg razgovora, no to je bilo samo zbog toga jer sam željela čuti Andrewevu priče. Da su okolnosti bile drugačije, sigurno bih puno više pričala, a manje slušala.
Potom je rekao da komunikacija nije komunikacija ako se ljudi međusobno ne razumiju. Ljudi često misle da su komunicirali jer su rekli sve što su htjeli reći, ili su pak napisali sve što su, po njihovom mišljenju, trebali napisati, no u stvarnosti, nemaju pojma da li ih je druga osoba stvarno razumjela. Vrlo često, druga osoba će imati potpuno drugačiju sliku od one koju je subesjednik želio dati.
Da biste saznali jeste li učinkovito komunicirali ili da li ste pak razumjeli što je netko drugi nastojao reći, postavljajte pitanja i slušajte!
Nedavno sam slušala govor Petera Kreefta pod naslovom “Jedna je stvar potrebna”, koji se temeljio na mojoj novostečenoj lekciji slušanja. Mudro je izjavio: “Ne možemo svi biti veliki govornici, ali svi možemo biti veliki slušatelji.” Mislim da se ponekad previše trudim biti dobar govornik, te zaboravljam činjenicu da to nije što većina ljudi želi ili treba.
Kreeft je također rekao: “Rijetko slušamo jedni druge, ali kada to činimo onda je to doista nešto posebno. Uvijek se nešto dogodi, kad slušamo.” Sjećam se nekih prigoda kada sam otkrila nove stvari, samo zato jer sam začepila i slušala. Na žalost, to mi se ne događa često. Moram malo poraditi na tome.
Ne znam da li je važna životna odluka da više slušam, a manje pričam realna, no sada se pokušavam usredotočiti na pronalaženje ljudi koje ću slušati. Zašto bih se ograničila na ono što je u mom umu kad mogu steći mišljenja mnogih umova – uključujući, prije svega, Božji um.
Još nešto mi je o ljepoti slušanja upravo palo na pamet: Postoje trenuci u našim životima – a sada je jedan takav u mom – kada mislimo ili osjećamo da nemamo puno toga za dati. Borimo se, a možda smo pomalo i izgubljeni. Želimo pomoći drugima, ali koje će riječi sigurno pomoći? Pa, možda postoje situacije u kojima riječi ne pomažu. No, svi žele biti saslušani i shvaćeni. Ako mogu poslušati, uvijek ću imati nešto vrijedno za dati. Najvjerojatnije će to biti važnije od svih mojih riječi.