Parafrazirana priča iz Prve knjige o Kraljevima 17:8-16
“Imate li nešto za jesti i piti?” upita skromni neznanac. “Slab sam i nejak od gladi i iscrpljen od putovanja. Molim vas, pomozite me!”
Osjetila sam njegovu bol. Znala sam što znači biti gladan. Sarepta, mjesto u kojem sam živjela u to doba, suočavalo se s nestašicom hrane. I sama sam bila slaba i iscrpljena. I mene je netko trebao spasiti od smrti.
Nisam ništa imala, skoro ništa, a ovaj čovjek me je molio da mu dam posljednji zalogaj. Da sam se samo brinula za sebe dala bih mu tu posljednju mrvu bez oklijevanja. Zgriješila sam bezbroj puta i zaslužila sam da me Bog zanemari. No, nisam bila sama. Imala sam sina i on mi je bio sve u životu. Obožavala sam ga.
“Uđite…Naravno, uđite” odgovorila sam drhtavim glasom. “Ali, ne mogu vam ništa dati. Imam samo malo brašna i ulja, dovoljno da pripremim posljednje jelo za sina i sebe, prije nego umremo. Baš smo skupljali neke grančice da napravimo vatru.”
Bio je lijep dječačić, no ispijen i mršav od gladi. Uvijek je bio nasmijan, čak i u ovim teškim uvjetima. “Majko, našao sam nekoliko grančica. Sinoć je puhao vjetar pa su pale s drveća. Napravit ćemo dobru vatru.”
Čovjek pogleda duboko u dječakove oči i reče: “Sigurno me je Gospod doveo ovamo.”
Pogledala sam sina, njegovu smeđu kovrčavu kosu razbarušenu vjetrom. Nije skidao pogled s mene. U očima sam vidjela očekivanje i vjeru u mene.
“Ne boj se,” reče joj čovjek. “Napravi štrucu kruha prvo za mene, a potom za sebe i svog sina. Jer ovo je rekao Gospodin Bog ‘Posuda za brašno neće se isprazniti, niti će se staklenka isprazniti, dok Gospodin ne pošalje kišu na zemlju. ’”
Otišla sam do police i uzela u ruke staklenku s uljem. Bila je bila skoro prazna. Zašto sam činila ovo za potpunog neznanca? To uopće nije imalo smisla.
“Zapali vatru, sine, dok zamijesim kruh.”
I posuda za brašno je bila skoro prazna. I dok sam mijesila kruh, čudna se stvar dogodila. Osjetila sam novu snagu u rukama i nogama. Činilo mi se kao da lebdim dok sam išla ka pećnici. Ovaj je kruh bio drugačiji.
Sobu je ispunio miris svježe pečenog kruha. Nastojala sam zanemariti kruljenje praznog želuca i izbjeći sinov pogled.
Ponudila sam mu kruh. Podigao je štrucu, pogledao u Nebesa i rekao: “Gospodine, blagoslovi ovu hranu koju si priskrbio za mene i blagoslovi ove ruke koje su je pripremile.” Potom se okrenuo prema meni i nasmiješio. “Sada pripremi kruh za sebe i svog sina.”
“Ali, upotrijebila sam zadnju žlicu brašna…” promucala sam. Njegov je pogled bio umirujući i ohrabrujući.
“Sine, dodaj mi brašno i ulje.”
Dječakove oči su se raširile od čuđenja. Posuda s brašnom je bila teška. Zatim mi je pružio staklenku s uljem, a ona je bila puna do vrha, pa se malo ulja prelilo na njegove ruke. Naša su se srca, baš kao i staklenka ulja, prelijevala.
I Bog je ispunio svoje obećanje. Pregršt brašna i nekoliko kapi ulja održalo je na životu troje ljudi tri godine, sve dok suša nije prošla.