Naše razumijevanje svijeta često je ograničeno na ono što znamo, a naš pogled na svijet oblikovan je našim iskustvom – našom kulturom, našim obrazovanjem, našim odgojem, našim socioekonomskim statusom kao i našim osobnim odnosima, standardima i težnjama.
Istina je da siromaštvo stavlja ljude u drugačiji svijet. Možda se beskućnik koji je spavao ispred ulaza nije mogao odmoriti prošle noći jer je čuvao ono malo što je imao. Možda je onoj ženi narušeno zdravstveno stanje koje utječe na njezin govor.
Chelle Thompson piše: “Ljudska bića rijetko izlaze iz sebe kako bi stvarno shvatila potrebe i strahove drugih. Često projiciramo vlastite misli i uvjerenja na neznance i donosimo sudove na temelju toga kako mi mislimo da bi oni „trebali“živjeti svoje živote.”
Da bismo razumjeli druge, moramo prvo hodati u njihovim cipelama. Ali, mogu li se ja stvarno poistovjetiti sa samohranom majkom koja je usto i bolesna beskućnica i bori se s ovisnošću o lijekovima, dok su joj djeca oduzeta i smještena kod udomitelja? Kako uopće mogu osjećati ono što ona osjeća? Ne mogu se staviti u njenu kožu, ali mogu pokušati razgovarati s njom i ohrabriti je da mi ispriča svoju priču i kaže mi kako se osjeća. Od toga obje možemo imati korist.
Moj prijatelj Quentin boluje od Parkinsonove bolesti i imao je halucinacije koje su ga plašile i otežavale mu život. Potom se preselio u starački dom i tamo je naišao na razumijevanje. Jedna mu je njegovateljica objasnila da mu neke moždane stanice šalju lažne signale. Tako je krivnja prebačena tamo gdje bi trebala i biti – na njegovu bolest, a ne na samog Quentina.
Jednom sam prisustvovala konferenciji o mentalnom zdravlju kojoj sam jednom prisustvovala, i jedan od govornika je rekao: “Nemojte reći: On je shizofrenik,” već “On ima shizofreniju.” I sama imam nekoliko zdravstvenih problema, ali ne želim da me oni definiraju. Ne želim da me zbog njih nazivaju bolesnom ženom.
Ovaj pogled mijenja ne samo naše riječi nego i naš stav. Možemo li odvojiti osobu od bilo kojeg stanja koje je muči, bilo da je to mentalna bolest, ovisnost o drogama, siromaštvo ili fizička bolest? Možemo li vidjeti osobu unutar tog tijela i odnositi se prema njoj s poštovanjem? Ako možemo gledati dalje od vanjskog izgleda ili pretpostavki, imamo priliku otkriti nešto dobro, čak i lijepo, ispod grube i neprivlačne vanjštine.
Kada smo suprug i ja počeli volontirati u mjesnom skloništu za beskućnike moji su se predrasudi otopili jer sam saznala zašto je ta samohrana majka bila tamo ili kako se taj stariji čovjek našao u toj situaciji. Često se radilo o nizu događaja, koji bi se mogli dogoditi bilo kome od nas, i na kraju nisu imali gdje biti niti se itko želio pobrinuti za njih.
Kada sam upitala jednog čovjeka čime se prije bavio rekao mi je da je bio revizor u normalnom životu, kada je još bio normalna osoba. Ispostavilo se pak da je bio načelnik odjela vladinog ureda za reviziju, a onda je zbog depresije izgubio posao, a nakon toga i svu svoju imovinu. U skloništu za beskućnike primio je terapiju, našao novi posao i sad ponovno ima svoju kuću.
Djelatnici skloništa su ljubazni prema svima, oslovljavaju sve osobe sa Gospodine, Gospođo ili Gospođice. Kad pokažemo poštovanje, gradimo dostojanstvo. Dostojanstvo pak pomaže ljudima da vide sami sebe u pozitivnom svjetlu, a to rađa nadu. Nada nam pak daje volju na nastavimo naprijed, da se ne predamo. Na ovaj način, naše poštivanje može pomoći nekome da nađe novi život.
Nalazi su pokazali da su Quintinove halucinacije bile rezultat pogrešno propisanih lijekova. Kada su smanjili dozu prestalo mu se priviđati i nije više vidio grozne vizije oko sebe. Još uvijek se suočava s izazovima, no u domu ga sad razumiju i prihvaćaju, i sretan je.