Luke, mladi student koji živi u industrijskom velegradu na obali zapadne Afrike, stoji i utučeno zuri kroz napukli prozor svog stana. Već je nešto više od dvije godine prošlo otkako je zadnji put vidio svoje stare roditelje koji su živjeli daleko od njega, i od srca se nadao da će ih moći posjetiti za Božić.
No, problem je uvijek bio isti – novac. Vladala je gospodarska kriza i jedino je mogao dobiti posao sa skraćenim radnim vremenom. S oskudnim primanjima jedva je uzdržavao samog sebe te je samo mogao sanjati o novcu za autobusnu kartu, koja je bila skupa, a tijekom blagdana još skuplja.
Odmaknuo se od prozora i spustio glavu u ruke, razmišljajući što bi mogao učiniti.
Te iste večeri upitao je jednog od svojih prijatelja da mu posudi novac za autobus. Nažalost, njegov je prijatelj također bio u stisku s novcem i jedva je sklapao kraj s krajem. “Ali,” rekao mu je “ako stvarno vjeruješ da je to Božja volja, On će ti pomoći. Biblija naime kaže da ‘Bogu nije nemoguća nijedna stvar’ 1 Obadvojca smo švorc, ali Bog uvijek ima sve što nam treba. Jednostavno znam da će Ti pomoći da stigneš tamo, a ti mu možeš pokazati vjeru tako da se spakiraš i sutra kreneš na put.”
“Ali, ja nemam auto,” reče mu Luke.
“Imaš noge,” odvrati prijatelj.
“Da krenem pješice? Nema šanse, to je jako daleko!”
„Znam, ali i Bog to zna. U ovom trenu imaš dva izbora: ili ćeš sutra ostati doma, a to znači da se najvjerojatnije ništa neće dogoditi, ili kreni na put i moli se da se nešto dogodi. Ako izađeš i pokušaš, Bog će napraviti put za tebe i sresti te na pola puta.“
Sljedećeg dana Luke je krenuo prema svom rodnom gradu. U ruksak je stavio hrpu vjerskih letaka te ih je podijelio svima koje je sreo na svom putu: prolaznicima, uličnim prodavačima, kupcima i prosjacima.
Na autobusnoj stanica vladala je velika gužva i Luke je odmah počeo dijeliti letke ljudima koji su se nestrpljivo naguravali nastojeći ući u već prenatrpane autobuse. Autobusi su bili puni kao čep da mu ni novac za kartu ne bi pomogao. Opet je osjetio razočaranje i potištenost koju je osjećao dan ranije, no nije odustao, već je hrabro nastavio naprijed.
Nakon nekog vremena došao je do prometnog raskržja, stao i čekao na zeleno. Odjednom ga je zvuk nadolazećeg vozila prenuo iz razmišljanja. Okrenuo se i ugledao srebrni SUV kako se zaustavlja na pločniku iza njega.
“Dobro jutro,” obrati mu se vozač, spuštajući prozor. “Ugledao sam vas dok sam točio gorivo. Po ruksaku sam zaključio da putujete, no niste se ukrcali na autobus. Kada sam vas sada opet ugledao odlučio sam stati. Kuda idete?”
Luke mu je odgovorio i nevoljko procijedio da nije imao novca za autobus.
“Moji žive tamo!” usklikne čovjek. “Baš im idem u posjetu i možete se povesti sa mnom.”
I tako je presretni Luke našao prijevoz. Ulazeći u vozilo, na um su mu pale riječi pjesme koju je jednom čuo:
Znam da će Gospod pripremiti put za me.
Ako vjerujem i nikad ne posumnjam.
Sigurno će riješiti sve.
Znam da će Gospod pripremiti put za me.
I kada sam čuo župnikovu priču o Lukovom čudesnom božićnom prijevozu, znao sam da će Gospod pripremiti put i za mene, kad god iskoračim po vjeri kako bih našao Njegovu volju.
- Evanđelje po Luki 1:37↑