Nedavno smo slušao Frankie Millera i njegovu pjesmu “A long way Home” (Dug put kući) i odjednom je pjesma poprimila sasvim novo značenje.
Dug je put kući,
sam u noći,
pjesme otišle,
život teče dalje,
dug je put kući.
Samo Ti
osjećaš svaki korak
otišao sam
na putu sam kući.
Čuo sam tu pjesmu i prije, i to ne samo jednom, ali ovoga puta bilo je drugačije. Stvarno izgleda da je dom daleko kada uvidiš da si se izgubio u životu.
Sve je počelo jednom lošom odlukom, a potom je uslijedila i druga. Prije nego što sam shvatio o čemu se radi, tonuo sam dublje i dublje, kao da sam klizio ka dnu. Upleten u trnovito grmlje sebičnosti i ponosa, osjetio sam jaz između Boga i sebe.
Povratak Bogu bio je postepen. Prvo sam priznao i Njemu i sebi da sam napravio zbrku od svega i da mi je bila potrebna Njegova pomoć. Nažalost nisam mogao vratiti vrijeme ili odjednom ispraviti sve, daleko od toga, no bio je to početak.
A onda sam začuo stihove druge pjesme i Frankiev hrapav glas kako pjeva “You’re the Star.” (Ti si Zvijezda)
Dao si mi nadu
kad sve je izgubljeno bilo,
kad nisam vidio smisla ići dalje.
Put kojim putujem je jasan
od kako si Ti došao u moj život
Ti si Zvijezda
svjetlo koje svijetli
jutro koje se rađa
Novi početak
Iznad oluje.
I ovu sam pjesmu čuo i prije, i to ne samo jednom, ali ovog puta osjetio sam da su riječi bile napisane za mene, osobno. Božja ljubav bila je zvijezda koja me je provela kroz oluju, svijetlost koja se probila kroz moju tamu. Isus mi je dao nadu kada sam bio očajan, svrhu kada sam bio besciljan i volju da nastavim naprijed. Odjednom put nije više izgledao tako dug.