Polako sam ušla u učionicu u kojoj se održavala nastava japanskog jezika i umorno se spustila na svoje mjesto. Bio je zadnji semester i osjećala sam se fizički i psihički iscrpljeno. Matura se približavala, a već sam se brinula kako ću pronaći posao. Od svih predmeta ovaj je bio najteži. “Umirala” sam od same pomisli da ću sljedeća tri sata lomiti jezik nastojeći naučiti osnove konverzacije japanskog jezika.
Jedva sam nekako završila razgovor s partnerom, kada sam čula da djevojka iza mene sama vježba dijalog. Polly je cijelog semestra sjedila iza mene, no nikada se nismo upustile u razgovor. Osvrnula sam se i uvidjela da njezin partner nije došao na sat. Čula sam kako se muči i bilo mi je žao. Nisam htjela biti na njezinom mjestu.
“Kako jedna osoba može pjevati duet?” našalila se učiteljica. “Polly molim te pronađi partnera za sljedeći dijalog.”
Šapnula sam joj: “Mogu biti tvoj partner ako želiš.” Njezine su oči zasjale. “Hvala ti!” uzvratila je tiho. Sljedeći smo dijalog pročitale skupa i Polly mi se na kraju još jednom zahvalila. Potom sam usmjerila svoju pažnju prema učiteljici i neformalnim oblicima govora te sam zaboravila na kratak razgovor s Polly.
Kada je zvono označilo kraj sata počela sam stavljati knjige i bilježnice u torbu. Tada se Polly nagnula prema meni i dala mi mali žuti papirić na kome je nešto pisalo. Kada sam izašla van, otvorila sam ceduljicu.
“Draga Elsa, hvala ti što si čitala dijalog sa mnom. Sretno na maturi! Možeš ti to!”
Jedva sam progovorila par riječi s tom kolegicom iz razreda, no moja gesta potaknula ju je da mi napiše poruku ohrabrenja. Kao da mi je Bog želio pokazati da nisam sama već da On bdije nada mnom te da je On taj koji obraća pozornost i na najmanje detalje mog života.
Nadam se da ću i sama odvojiti vrijeme i pokazati zahvalnost onome tko bude dobar prema meni, baš kao što je to Polly učinila. Nadam se da ću i ja aktivno tražiti prilike u kojima mogu biti provodnik Božje ljubavi.