Opustila sam se u svom sjedalu i čekala polijetanje. Leđa su me boljela i sva sam bila ukočena od petosatne vožnje do zračne luke, i prvog dijela putovanja – dvosatnog leta na povratku kući. Nisam baš bila sretna što ću sljedećih pet sati morati provesti u gužvi ekonomskog razreda.
U mislima sam odlutala do svoje kćerke koja je imala nepunih osamnaest godina. Ostavila sam je kod njenog starijeg brata s kojim će živjeti neko vrijeme. Nedostajat će mi! Prvi put daleko od kuće. Srce me je doslovno boljelo kad god bih pomislila da više neće biti pored mene. Dobro sam poznavala taj osjećaj. Ona je bila peto, od naših šestero djece koje je napustilo roditeljski dom. Već sam se trebala navići na to. No, isti osjećaj praznine pogodio bi me svaki put. U oči su mi navrle suze, no čvrsto sam odlučila suzdržati svoje emocije.
I dok se zrakoplov kotrljao po pisti, zatvorila sam oči i podigla svoje srce Isusu, moleći ga za siguran let i da bude uz moju kćerku kao i uz moju drugu djecu. Zahvalila sam mu se na svoj dotadašnjoj brizi. On mi se obratio “tihim glasom” i rekao mi da će sve biti u redu s mojom kćerkom kao što je sve bilo u redu s njenom braćom kada su oni napustili roditeljski dom.
Avion je uzletio, popeo se na određenu visinu i izravnao se u horizontalan let.
Osjetila sam mir prisjećajući se kako me Bog nikada nije iznevjerio. Uvijek je uslišao moje molitve. Počela sam mu se zahvaljivati na svemu i ubrzo potom suze čežnje pretvorile su se u suze zahvalnosti.
Otvorivši oči ugledala sam ženu i djevojčica od svojih tri godine, kako sjede u sjedištima do mene. Iako sam se nadala da će ta sjedišta ostati prazna kako bih se mogla bolje ispružiti, shvatila sam da je vjerojatno stjuardesa mislila da je i njima bilo potrebno ugodnije mjesto.
Gledala sam majku kako se muči sa malenom koja je bila umorna, cmizdrava i pospana. Ponudila sam joj jastuk i deku. Zahvalno me je pogledala i objasnila da su putovale već osam sati. Djevojčica je uskoro zaspala s glavom u maminom krilu i nogama na svom sjedištu.
Poslužili su nam ručak, malo smo popričale, stjuardesa je pokupila pladnjeve, a onda se i žena udobnije smjestila na sjedištu i sklopila oči. Nakon nekoliko minuta uočila sam kako joj se suza kotrlja niz obraz, zatim još jedna…Pokušala ih je brzo obrisati no shvativši da sam je “ulovila” samo se snebivljivo osmjehnula
“Jeste li u redu?” upitala sam je.
“Da, da,” odgovorila je zbunjeno, no suze su i dalje tekle.
Nježno sam dodirnula njenu ruku. “Mogu li vam nekako pomoći?”
Pribrala se, a potom mi objasnila da je upravo odvela svog šesnaestogodišnjeg sina u SAD-e, na studije. Imala je još sedmero djece, a on je bio najstariji i prvi koji je napustio kuću. Već joj je nedostajao.
Začuđeno sam gledala u nju. Pored mene je sjedila žena koja je proživljavala potpuno iste stvari kao i ja, i govorila mi o stvarima o kojima sam i sama samo nekoliko minuta ranije razmišljala, kada sam mislila o svojoj vlastitoj kćeri.
Primila sam je za ruku i rekla joj da je razumijem. Objasnila sam joj svoju situaciju i podijelila s njom utješne misli koje je Bog šaptao mome srcu netom prije. Slušala je pažljivo i smiješila se kroz suze kada sam joj predložila da se molimo za našu djecu te da vjerujemo da će se Bog pobrinuti za njih.
Nakon rastanka zahvalila sam se Isusu na sigurnom letu i na načinu na koji je savršeno orkestrirao stvari. Vjerujem da je On “sredio” da žena i njena kćerka sjednu do me kako bih mogla prenijeti Njegove riječi utjehe nekom drugom. Želio nas je obje utješiti i ohrabriti.