Poslije sedam sušnih godina, dočekalo nas je kišovito proljeće.
Tijekom tog sušnog razdoblja imali smo samo poneku provalu oblaka. Suša je pretvorila glinovito tlo u kamenje, a kad bi se kiša iznenada spustila, nastala bi poplava, odron zemlje i bujica blata. Živjeli smo između dvije krajnosti; sušnog vremena i jake kiše, koja ipak nije mogla riješiti problem suše. Neravnoteža u prirodi prouzrokovala je požare, zagađenje vode, čak i smrt ljudi koji su svojim automobilima odlazili u nizinska područja i bivali uhvaćeni iznenadnim poplavama.
Sada, nakon nekoliko godina priroda je obnovila ravnotežu, redovitim kišama koje su padale tijekom cijelog proljeća. Malo je previše kiše palo, no nije “pobjegla” već je natopila zemlju i dobro je osvježila. Budući da je pala normalna količina oborine, zemlja je uspjela upiti svu vodu i to je napravilo razliku.
Ovo me je navelo na razmišljanje o razdobljima duhovne nestašice u mom životu. U vremenima neravnoteže, nisam odvajala redovito vrijeme za Boga, i kao rezultat toga nastala je duhovna suša. Potom bih provela cijele dane u molitvi, skrivajući se negdje, čitajući Njegovu riječ. U “život” bih se vraćala ojačana, no to nije bilo isto kao kada bih se svakodnevno družila s Bogom.
Ta svakodnevna osvježavanja naših duša ključ je duhovnog života. Kada živimo skladnim životom i odvajamo redovno vrijeme za molitvu i čitanje Biblije, naša sposobnost da upijamo Riječ i da joj dopustimo da nas mijenja, raste. Spremniji smo suočiti se s problemima i životnim poteškoćama, te razvijamo duboko korijenje vjere koja će nam pomoći da se uzdamo u Boga i Njegovu zaštitu.
Ovog sam proljeća bila zahvalna na kiši. Uživala sam u prekrasnoj, zelenoj travi i rascvjetalom cvijeću. Vidjela sam koristi podzemnih voda. Naročito sam bila zahvalna za lekciju o obnovljenoj prirodnoj ravnoteži kao i o novom skladu u vlastitom životu.