Ne mogu je podnijeti!

Neki su nam ljudi privlačniji od drugih, a činjenica je da se i mi nekima sviđamo više, a nekima manje.

Kada sam radila kao medicinska sestra na traumatološkom odjelu u bolnici u Reykjaviku, u Islandu, bila sam dosta samouvjerena i mislila sam da se mogu nositi sa svakom situacijom. Voljela sam akciju, nalet adrenalina te sam se uvijek dragovoljno javljala za najteže slučajeve.

Alkoholičari, ovisnici o drogama i beskućnici bili su naši stalni “gosti”. Bila sam mlada i nisam imala ništa protiv njih. Neki su zapravo bili prijazni, puni dobroga humora, usamljeni muškarci koji su samo tražili toplu postelju i koji su se iskreno kajali što su na ovaj ili onaj način uništavali svoje živote. Bili su ljubazni i dobro su se ponašali, naročito ako je netko bio brižan prema njima.

Tijekom jedne noćne smjene bolničari su doveli pijanog čovjeka koji se dosta opirao dajući time do znanja da nije želio liječničku njegu. Nažalost bio je ozbiljno bolestan. Njegova su pluća naime bila puna vode. Nije uzimao svoje diuretike za zatajenje srca i u njegovim plućima otkrivena je niska količina kisika. Galamio je i prepirao se s bolničarima koji su ga nastojali smiriti.

“Ja ću se pobrinuti za njega” rekla sam kolegici koja je dežurala sa mnom.

Uzela sam potrebnu opremu i instrumente i otišla na traumatologiju gdje sam zatekla dotičnog pacijenta i dvojicu bolničara. Čim me je pacijent ugledao počeo je psovati. Njegova reakcija me je šokirala, pa sam se odmah okrenula i izašla iz sobe ispričavajući se da sam nešto zaboravila. Srce mi je lupalo kao ludo i zatvarajući vrata za sobom shvatila sam da sam se stvarno prestrašila. Taj je čovjek izgledao kao neki luđak i mogao bi me povrijediti. Bio je snažan i izgledao je mlađi od većine pacijenata. Što sam trebala učiniti?

Pretvarajući se da sam tražila nešto u susjednoj prostoriji molila sam se Bogu da mi pokaže zašto je On volio tog čovjeka. Bio je to prvi put da sam molila jednu takvu molitvu.

U mladosti sam trenirala konje i naučila sam da se čim prije moram vratiti na konja koji me je zbacio. Naime što ga prije opet zajašem više će konj vjerovati da ga se ne bojim. Duboko sam udahnula i krenula natrag u sobu za hitne slučajeve.

Ušavši u sobu, pružila sam mu ruku i predstavila se. “Sada ću vam morati dati infuziju,” rekla sam mu. Tražila sam venu i objašnjavala što radim.”Osjetit ćete mali ubod” rekla sam, kao da to nikada u životu nije radio. Pacijent je bio miran i nakon nekoliko minuta rekla sam bolničarima da se mogu sama pobrinuti za njega.

Provjeravala sam mu puls kada me je iznenada upitao: “Kako to da me se ne bojite?”

Nasmiješila sam se i uzvratila: “A zašto bih vas se trebala bojati?”

“Pa, naravno da me se ne trebate bojati,” izustio je. “Stvar je u tome…da me se mnoge sestre boje.”

Noć je proveo na traumatološkom odjelu gdje je nakon pregleda krvi dobio sve potrebne lijekove. Na kraju je ispalo da je bio jednostavan i standardan slučaj.

Kada je jutarnja smjena došla vidjela sam da voditelj odjela razgovara s osiguranjem. Ljutito ih je pitala zašto nisu nadzirali sobu u kojoj se nalazio taj pacijent. Kada me je ugledala prišla mi je i upitala: “Jeste li vi bili nasamo s njim?”

Ispostavilo se da je taj čovjek bio poznat po svom agresivnom ponašanju te da je jednom prilikom nožem napao bolničarke na drugom odjelu. Iz nekog razloga podaci o tome nisu bili uneseni u računalo. Rekla sam im da nisam imala nikakvih problema s njim te da je njegovo ponašanje tijekom i nakon pregleda bilo posve normalno.

Sljedeće sam večeri saznala da je taj čovjek otišao. Opet je navodno bio ljut i agresivan i prijetio je svima oko sebe. Osoblju bolnice laknulo je kada je otišao.

Kakve sve ovo veze ima s naslovom moje priče?

Od tada sam često molila onu istu molitvu naročito kada bih se našla u situaciji u kojoj nisam mogla sakriti što osjećam prema ljudima. Čini mi se da takva vrsta molitve izvlači najbolje i iz mene i iz njih. Prije sam se molila: “Pomozi mi da toleriram … ” no tako sam ih jedva podnosila. Sada, kada mi se čini da ne mogu podnijeti nekoga molim se: “Bože pokaži mi što Ti voliš o njemu/njoj,” i rezultati su puno bolji.

Trenutno radim kao upraviteljica odjela u staračkom domu i moram biti jednako ljubazna i prema zaposlenicima i prema pacijentima. Prirodno je da se s nekima bolje slažem no svjesna sam da ih Isus sve voli i da On zna što je to posebno što svaki čovjek ima. Isus mi uvijek pomaže da vidim druge ljude onako kako ih On vidi.