Jednog sam jutra čitala poglavlje iz Djela, u kojem je apostol Pavao, u svom oproštajnom govoru crkvi iz Efežana, govorio o življenju velikodušnog života. Također je rekao da moramo vrijedno i naporno raditi kako bismo mogli dati siromašnima jer je veći blagoslov davati nego primati. 1 Nisam imala pojma da ću biti iskušana što se tiče tih načela, i to samo nekoliko sati kasnije.
Sjedila sam s prijateljicom na balkonu, pijuckala hladni voćni sok i uživala u toplom, proljetnom popodnevu. Pričale smo o prošlom tjednu i stvarima koje smo obavile, kao i o planovima za sljedeći mjesec. Prijateljica radi kao socijalna radnica u siromašnom djelu grada i na kraju svoje posjete opisala mi je situaciju s kojom se nedavno susrela.
“Mercy je skoro cijelog života bila siroče, i sada su joj nažalost u njenoj dvadeset petoj godini dijagnosticirali karcinom. Nekako je krpala kraj s kraj, perući rublje za druge ljude, no većinom mjeseca nije uspijevala zaraditi niti minimalnu plaću. Zbog nedostatka novca ne može si priuštiti odgovarajuću zdravstvenu njegu. Obratila se za pomoć prijateljima i poznanicima, ljudima dobre volje, no još uvijek si ne može priuštiti potrebne lijekove.”
Očima punim iščekivanja prijateljica je zastala i pogledala u mene. Nastao je tajac. Željela sam pomoći no bio je kraj mjeseca, a nisam niti platila sve račune. Bilo mi je drago kad joj je telefon zazvonio. To mi je dalo trenutak da riješim sukob koji se u tom trenutku događao unutar mene.
Zašto baš sad? upitala sam se.
I dok sam razmišljala o tome na pamet mi je pala sljedeća misao: Nismo li ovaj mjesec već dali zacrtanu svotu novca? Poslije plaćanja računa plan je bio da počnemo štedjeti za neke od naših većih obiteljskih potreba.
A potom se i moja savjest uključila u tu unutarnju raspravu:Nije li te Bog snabdio sa svime, kad god si bila velikodušna i dala potrebitima?
Moj razum: To je istina, ali….plan štednje.
A onda se opet javila moja savjest: Zašto ne misliti o Isusovim načelima: “Dajte onima koji vas zamole za nešto” i “Ponašajte se prema drugima onako kako želite da se oni ponašaju prema vama.” 2
Moj razum: To je istina, ali pod hitno moram uskladiti davanje i štednju, moram naći zlatnu sredinu.
Moja se savjest nije predavala: “Slobodno ste primili, slobodno dajte.” 3
Moj razum se pobunio: Nije to čaša vode! Tu govorimo o gotovini, o nečemu što nemam u ovom trenutku.
Moja savjest: Sjeti se drugog Isusovog načela: “Kad god pomognete mojoj djeci, bez obzira tko ona bila, pomažete meni.”4
Duboko sam uzdahnula i podignula pogled. Dočekale su me oči pune iščekivanja.
“Pomoći ću.”
Moja je savjest pobijedila, i s neočekivanim osjećajem mira koji me je iznenada prekrio, otvorila sam omotnicu s ušteđevinom i dala joj potrebnu svotu. Odlučila sam vjerovati da će Bog ispuniti prazninu koju sam upravo stvorila.
Nastavila sam s životom i uskoro zaboravila na ovaj događaj. Nedugo potom slučajno sam naletjela na starog poznanika. Malo smo popričali i na rastanku mi je pružio zatvorenu omotnicu i rekao: “Bog mi je rekao da ti dam ovo nakon svega što si učinila za mene. Siguran sam da će velikodušna osoba poput tebe znati kako ovo najbolje iskoristiti.”
Kada sam došla kući, otvorila sam kuvertu i unutra našla poveću sumu novca, koja je savršeno upotpunila mjesečni krug davanja i primanja.
Kada stvorimo prazninu ili vakuum, kroz davanje i primanje, dajemo Bogu prigodu da nas blagoslovi novčano, no također dobivamo osjećaj sreće i postignuća. “Badava ste dobili, badava dajite.”3