Moć opraštanja otkrila sam jednog srpanjskog poslijepodneva te 1976.godine i to tijekom Idi Aminovog režima, kada je Ugandom vladao potpuni zastoj. Sve je stalo: poslovanje, gospodarstvo, infrakstruktura, prosvjeta, jednom riječju sve. U to sam vrijeme studirala sam na Sveučilištu Makerere, bila novopečena supruga, a uz to sam bila i u drugom stanju.
Pošto je fakultet bio siromašan profesori nisu dolazili predavati, nisu si naime sami mogli priuštiti gorivo. Studenti se se svakog jutra okupljali u sveučilišnoj knjižnici. Tamo bismo ili čitali ili posuđivali knjige i čitali ih u našim sobama. Idi Amin nikad nije išao u školu te mu nije bilo jasno zašto smo to radili. Mislio je da smo demonstrirali protiv njega te bi redovno slao vojnike u studentski kampus da nas maltretiraju.
U to vrijeme moj je suprug radio na sjeveru zemlje, u blizini granice sa Sudanom. Kad god je mogao došao bi u Kampalu ili bih ja pak posjetila njega i tako bismo provodili nekoliko dana zajedno. Jednom je došao na vikend i u ponedjeljak ujutro odvezao me je do kampusa. Kad sam došla u svoju sobu, moja cimerica Judith i još jedna prijateljica Brenda rekli su mi da su vojnici dolazili te da su polomili neke stvari i pretukli nekoliko studenata.
Nije ovo bio prvi put da se tako nešto dogodilo. S vremenom na vrijeme dolazili su kamioni puni vojnika i tukli naše dečke, a mi djevojke bismo vikale na njih sa svojih balkona. Vrištale smo da prestanu, a oni bi se derali i nazivali nas glupačama i budalama. Navikle smo se da nas žene ne napadaju.
Oko podneva tog ponedjeljka netko je pokucao na vrata naše sobe. Pomislile smo da se netko od prijatelja zeza, te smo kroz smijeh povikale: “Odlazite vojničine!” Znate i sami kakvi su studenti. No, kucanje je postalo glasnije dok nismo shvatile da su na vratima zapravo bili pravi vojnici.
Brenda i ja smo otrčale na balkon i čučnule u kut. Judith je skočila u svoj krevet i pokrila se preko glave. Nakon nekoliko trenutaka vojnici su razbili vrata takvom silinom da su brava i ključanica završile na balkonu, a drvo po cijeloj sobi. Vikali su na sav glas. Pravo je čudo da nisu vidjeli Judith, no našli su Brendu i mene na balkonu. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislila: Ovo je kraj! Naime, kad god su vojnici proganjali nekoga osobno bio je to njihov kraj.
Izvukli su nas s balkona, i izgurali iz sobe u hodnik dok im je oružje cijelo vrijeme bilo upereno u nas. Jedan je vojnik ostao u sobi prelistavajući papire. Judith ga je čula, no hvala Bogu on je nije opazio.
“Našli smo te! Našli smo te!” vikali su prema meni, kao da su bili sigurni da sam ja vođa pobunjenika. Kad smo došli na vrh stepenica gurnuli su nas prema dolje. Kad bismo se podignule, bezosjećajno bi nas ponovno gurnuli niza stepenice. Dizale smo se, kotrljale, padale i tako unedogled, od stepeništa do stepeništa. Na posljednjem, koje je bilo i najduže, jedan me je vojnik udario tako snažno otpozadi da sam poletjela i zaustavila se tek kada sam udarila glavom o pod. Zamračilo mi se pred očim i pala sam u nesvijest.
Kada su drugi vojnici, zajedno s Brendom, došli do dna stubišta rekli su da nas vode u Makindye – barake koje su u to vrijeme služile kao klaonica. No prvo su nas odveli u dio u kojima su boravili muškarci, a koji je bio izgrađen oko dvorišta. Tamo su vojnici mučili mladiće i to mladiće koje smo poznavali, i za koje smo znali da su bili dobri dečki. Navodno, mučili su ih od ranog jutra, no mi djevojke toga nismo bile svjesne, iako smo živjele u susjednoj zgradi.
Vojnici su natjerali Brendu i mene da stanemo s dečkima, no ubrzo potom su nam zapovjedili da izađemo van. Izdvojili su nas, a meni su rekli da ću dobiti poseban tretman zato što sam bila kolovođa.
A onda su stigli novi vojnici, stotine njih. Izveli su i druge djevojke i natjerali ih da se priključe mladićima. Djevojke su bile polugole i morale su puzati po šljunku pomiješanim s katranom, i to pred uperenim cijevima. Koljena su im bila krvava dok im se strah očitavao u očima.
Nisam imala pojma zašto su mislili da sam ja bila kolovođa. Neosnovane osude samo su me ohrabrile i osnažile. Udarali su i bičevali Brendu i mene, no najviše mene. Satima su nas mučili i ponižavali. Ne zaboravite, bila sam u prvom mjesecu trudnoće i beba je pravim čudom sve to preživjela.
Naposljetku su odlučili prestati. Bilo je već kasno poslijepodne. Potom su mi rekli da me odvode u Makindye – klaonicu. No, prije nego umrem željela sam saznati zašto su me mučili? Zašto su od stotine djevojaka izabrali i optužili baš mene?
Cijelog dana nisam ništa rekla. Nisam plakala. Nisam vrištala, niti sam se odupirala. Bila sam kao komad drveta. Jedan dio mene želio ih je upitati zašto su se tako ponašali prema meni, dok mi je drugi govorio da će se stvari samo pogoršati ako to učinim. A onda mi je unutarnji glas rekao: Samo ih gledaj u oči. U njima ćeš vidjeti razlog njihovog zvjerskog ponašanja.
Pogledala sam ih u oči i iznenadila se. Iako su se razmetali svojom hrabrošću i neprestano psovali, nisu bili sretni. Učinilo mi se da sam u njihovim očima vidjela patnju. Nisu voljeli to što su radili, a ja sam pogrešno mislila da uživaju.
Bila sam toliko preplavljena suosjećanjem da sam im željela reći, prije nego me ubiju, da ih razumijem i da je sve bilo u redu. No kako sam im to mogla reći? Još uvijek su me tukli i mučili, no između udaraca nešto mi je palo na pamet. Što ako im kažem nešto što nam je zajedničko, možda će im to pomoći da razumiju. Bila je to suluda ideja, no nije me bilo briga. Nisam mogla ništa izgubiti.
No, što nam je bilo zajedničko? Bili su snažni muškarci, a ja nejaka žena, i to u drugom stanju. Imali su puške i pištolje, čizme, bičeve, a ja sam bila samo bespomoćna djevojka. A onda mi je sinulo. Nedavno sam se udala, očekivala sam dijete. Možda su i oni bili oženjeni, imali obitelj?
“Što su vam žene kuhale jučer?” upitala sam ih.
“Što?” začuđeno su me pogledali. Onda su rekli nešto na Kiswahili jeziku. Kad god bi Idi Aminovi vojnici mučili ljude govorili su Kiswahili. Danas mnogi Ugandijci ne govore Kiswahili jer ih to podsjeća na mučenja i zle stvari koje su im se dogodile. “Koja si ti glupača!” vikali su, a potom bi me opet udarili.
Kada su stali, duboko sam udahnula i opet im se obratila: “Što su vam žene kuhale jučer?” Uslijedio je udarac, pa još jedan, pa još jedan i tako redom sve dok im to nije dosadilo. Onda su se odlučili malo zabaviti sa mnom te su počeli odgovarati: “Ja sam jeo to i to,” i “a ja pak….”
A onda sam ih zapitala: “Gdje vam djeca idu u školu? Jeste li ih odveli jutros?”
Moja su jednostavna pitanja započela razgovor, a onda su u jednom trenutku vojnici sjeli sa mnom ispod drveta, gdje smo nastavili pričati i počeli se čak i smijati zajedno. Da, dobro ste čuli. Čak smo se i smijali zajedno. Brenda mi je poslije rekla da su je strah i bol napustili kad je vidjela da se smijemo.
Ispostavilo se da su vojnici koji su bili sa mnom zapravo bili zapovjednici. Odjednom su dali znak i cijela je “stvar” odmah prestala. Već je bila večer, negdje oko pola sedam što je značilo da su neki od naših mladića bili mučeni cijeli dan, a mi ostali najmanje oko šest sati.
Onda su došli kamioni i pokupili vojnike. Ulazna vrata sveučilišta bila su stalno zaključana, kao i ulaz u kampus. Svuda su bili vojnici, no vozilo hitne pomoći je odmah stiglo, prije nego su svi vojnici otišli te odvezlo ozbiljno povrijeđene.
Kuhari i kuhinjsko osoblje, koje vojnici nisu uznemiravali, donijeli su čaj i kruh, a potom su plačući sjeli sa nama na travu. Tada sam se slomila. Nisam niti mogla zamisliti kako je tek njima bilo teško. Svjedočili su našim patnjama, a nisu nam nikako mogli pomoći.
Prisjećajući se tih nemilih događaja mogu iskreno reći da sam oprostila onim vojnicima istog trena kada sam ih pogledala u oči. U tom sam trenutku shvatila da smo svi mi – studenti i vojnici, žrtve nečega što nitko od nas nije razumio. A kada sam ih počela pitati o obiteljima shvatili su da sam uvidjela neke stvari i da sam im oprostila.
Mnogo dugujem svojim roditeljima i njihovom odgoju. Naučili su me da unatoč svemu u svakome postoji nešto dobro. To mora da je istina jer čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju.
Ovo mi je iskustvo dalo ogromnu snagu. Naučila sam da se nikada ne trebam bojati drugog ljudskog bića i upravo zbog tog vjerovanja mogu danas i raditi ono što radim. Opuštena sam u društvu naoružanih vojnika, a spremna sam ići i u minska područja. Naravno da se bojim mina i oružja, ali ne bojim se vojnika ili pobunjenika koji nose oružje ili postavljaju mine. Znam da su i oni samo ljudska bića, baš kao i ja te da svi mi imamo nešto zajedničko, nešto što nam nitko ne može oduzeti.
Moje iskustvo na Sveučilištu Makerere daje vjerodostojnost govorima koje održavam. Kada ispričam svoju priču i kako sam bila u stanju oprostiti, te kako su se zbog toga mnoge predivne stvari dogodile, ljudi slušaju.
Često me pitaju: “Zašto da oprostim nekome tko se ne želi ispričati?” “Zato jer je život prekratak da čekam dok mi se netko ne ispriča.”
Puno dobra proizašlo je iz tog groznog iskustva. Najbolje je pak bilo to da sam otkrila da imam čudesan dar – moć da volim ljude! Svi smo mi naime rođeni s tim darom, darom kojeg nismo zaslužili. Jednostavno nam je bio dan. Taj jedinstveni dar nikada ne zastarijeva i što ga više koristim sve više i više raste.