Bilo mi je petnaest godina i svakog bismo petka išli na plažu. Živjela sam za taj dan. Svakog tjedna, tijekom ljeta, naša grupa sastavljena od mladih ljudi izvodila bi pjesme i skečeve i tako dijelila poruku Božje ljubavi s prolaznicima.
Jednog petka dobili smo poveću donaciju kruha i peciva od mjesne pekare. “Odnesimo to na plažu,” pao je prijedlog. Kada smo stigli na plažu i obznanili da su kruh i pecivo besplatni, okružila nas je skupina siromašnih i oskudno odjevenih ljudi. Zahvalni, uzeli su ponuđeno, a dvoje se gunđala udaljilo praznih ruku jer im navodno nismo ponudili njihov omiljeni kruh.
Malo kasnije pristupila nam je mlada žena. Gurala je dječja kolica za dvojke u kojima su pored djece bile i mnogobrojne druge stvari. “Čula sam da dijelite kruh,” rekla je očajnim glasom, kao da joj je život ovisio o tome. Dvogodišnje dijete gledalo je širom otvorenih očiju dok je beba nemirno spavala. Odjeća im je bila skoro pa nova, no način na koji je žena spakirala ostatak stvari odavao je osobu koja nema gdje spavati.
Skupila sam ostatak hrane u vrećicu – nekoliko muffina i štruca kruha, i dala joj. Nije niti zastala da pogleda što je bilo unutra nego mi se odmah od srca zahvalila.
Jedan od mojih prijatelja zapodjenuo je razgovar s mladom majkom. Iako sam počela pospremati stvari načula sam da joj je dao adresu skolništa za žene i novac za javni prijevoz. Bilo mi je drago da smo je upoznali i da smo joj mogli koliko toliko pomoći i uliti joj ma i tračak nade. Prisjetila sam se i ono dvoje koji su otišli praznih ruku.
Nebeski kruh se besplatno nudi, svima koja ga traže. Razdoblja nezadovoljstva u mojem životu bila su razdoblja kada nisam dopustila Isusu da uđe u moje srce i ispuni moju dušu.
Postalo mi je jasnije nego ikad da je moj najveći i najvažniji posao svakog dana da usrećim svoju dušu u Gospodinu. Moja prva briga nije kako služiti Gospodu i proslaviti Ga, nego kako da moja duša bude u jednom sretnom i blaženom stanju, i kako nahraniti nutarnjeg čovjeka. Shvatio sam da je najvažnije predati se čitanju Božje riječi i razmišljanju o njoj. —George Müller (1805.–1898.)