Joe je jednog dana slomio ruku. Neki su tvrdili da je to bila posljedica novog “ekstremnog sporta” kojim se bavio. Joe je ‘traceur’ i bavi se “parkourom”. Živio je u svijetu koji se sastojao od jednog ogromnog poligona s preprekama. Joe je koristio svaki predmet koji bi se pojavio ispred njega kao prepreku te bi se penjao preko njega i preskakivao ga, ili bi ga pak svladavao na neki drugi način. Sve je to Joe činio u pokretu i za sobom bi često ostavljao automobile, zidove, krovove itd. No, nije znao da su ga oči Sudbine uvijek promatrale iz prikrajka, gledajući njegove ruke nalik čačkalicama i čekajući svoj trenutak.
Tog jutra kada je slomio ruku Joe je trenirao s prijateljima za kućni video koji su željeli snimiti. Nakon kratkog zagrijavanja Sudbina je ugledala svoju šansu.
Joe se zaletio prema niskom zidu, postavio ruke na njega i skočio. U trenu se uhvatio za horizontalnu šipku koja se pojavila ispred njega.
Šipku koju je držalo trulo drvo.
Pod njegovom težinom drvo je puklo, a Joe je tresnuo na leđa.
S bolnom grimasom na licu polako se podigao na noge, držeći se za zglob lijeve ruke koji je sada bio iskrivljen u obliku slova Z.
Netko je odmah pozvao hitnu.
Joe se probudio u bolnici s otečenim očnim kapcima od sredstava za smirenje. Ruka mu je bila u gipsu, od lakta pa do zgloba šake. Dislocirani zglob i prijelom radijusa na dva mjesta.
Sljedeća četiri tjedna Joe se borio sa svojom invalidnošću. Naučio je tipkati s jednom rukom, živjeti bez svakodnevnog tuširanja i dopustiti drugima da mu zakopčavaju košulje, vežu cipele i peru posuđe.
Nakon mjesec dana skinuli su mu gips. Joe je napokon bio slobodan. Prvih desetak minuta proveo je češući se, a zatim je sat i pol ležao u kadi.
Ali time se nije sve vratilo u normalu. Nakon 29 dana mirovanja mišići lijeve ruke su splasnuli i atrofirali. Obujam ruke mu se prepolovio i koža mu se objesila kao plastična folija prebačena preko namještenog zgloba. Svaki pokušaj da okrene ili ispruži ruku izazivao je paklenu bol koja je prožimala cijelo tijelo.
Toplinska terapija je stimulirala krvni optok i opustila ukočene mišiće i svakodnevno je potom mogao sve više i više okrenuti ručni zglob. Uskoro je došlo vrijeme za fizikalnu terapiju. Nakon skupljanja paučine u mraku ispod njegovog kreveta njegova 16kg bućica napokon je izašla na svjetlo dana. Stajala je u sredini njegove sobe i žmirkala, navikavajući se na svjetlost i čekajući na njegov pokret. Bio je uzbuđen. Zgrabio ju je lijevom rukom i podigao. Ništa. Stisnuo je zube i napregnuo se. Opet ništa. Počeo se znojiti i prigušeno prijetiti tvrdoglavoj željeznoj masi koja se nije pomicala sa svog mjesta. Ni to nije pomoglo. Morao je promijeniti taktiku.
Joe je odlučio posuditi “papirnatu” bućicu od svoje sestre. Bućica je bila mala, plastična i zelena! Krišom ju je unio u sobu kako ga nitko ne bi vidio.
I dok se borio s malom zelenom “papirnatom” bućicom mogao je samo zamisliti kako njegovi prijatelji stenju pod teretom ogromnih dvoručnih utega. Ignorirao je taj osjećaj muškosti, barem za sada.
Ispočetka mu je bilo teško čak i s tako malom težinom. Svaki ga je pokušaj bolio no s vremenom su upornost i svakodnevna vježba počeli rađati plodom i bol u zglobu je polako počeo nestajati. Uskoro je Joe pobijedio malu zelenu.
Ispunjen ponosom dodao je bućici još dva mala, zelena diska. Još uvijek nije bio snažan no postajao je sve snažniji. Rješenje nije bilo ubiti se nerealnim očekivanjem već početi s malim i postepeno vježbati i dizati sve više i više.
Nedugo potom dodao je sve male zelene diskove i dizao ih kao što uragan diže kuću. S vremenom je također pokorio i veliku, željeznu bućicu. Pobijedili su ustrajnost i mali zeleni koraci napretka.
Joeva ruka još nije bila kao nekad, no uvidio je da mu žaljenje za snagom koju je nekoć imao u lijevoj ruci neće pomoći. Umjesto toga, s vremenom na vrijeme Joe bi se osvrnuo na put koji je već prevalio i “zavirio” u budućnost u kojoj ga čeka potpuno ozdravljenje.
I kada taj dan napokon osvane najvjerojatnije ću izaći van i pozdraviti svoje stare prijatelje – prepreke.