Kečap

Nedavno sam vidjela reklamu o poznatom brendu kečapa u kojoj se kečap polako izlijeva iz bočice, dok u pozadini svira pjesma “At Last” (Konačno, napokon) To me je podsjetilo na moje djetinjstvo i koliko sam samo puta nestrpljivo čekala da kečap izađe na moj hamburger.

Neki su proizvođači razrijedili svoj kečap kako bi lakše izlazio van, tako da je taj problem time bio riješen no razrijeđeni kečap gubi na svom okusu. Neke vrste dolaze u plastičnim bočicama koje treba stisnuti, a druge u malim plastičnim vrećicama. Za nestrpljive ljude poput mene takva rješenja su bila više nego dobrodošla. No ovdje govorim o bočicama s uskim grlom koje vam ne pružaju drugi izbor, doli čekanje.

Sjećam se kako me je kečap nervirao. Obično bih prvo pokušala protresti bočicu. Kada se ništa nije dogodilo, okrenula bih je naopako i počela udarati po dnu. Ponekad bih gurnula nož unutra samo da bih došla do svog kečapa. Najčešće sam pak morala čekati dok kečap postepeno nije “odlučio” izaći van.

Jednog sam jutra malo duže spavala i probudila sam se sa željom koja je nalikovala onoj koju sam imala kada sam nervozno udarala po dnu bočice kečapa, nastojeći ga “istjerati” van što prije. Trudila sam se da što prije pozavršavam stvari kako ne bih zakasnila na sastanak. Koristila sam svaku znanu prečicu, a projurila sam i kroz nekoliko žutih semafora. Osjećala sam se kao da se igram lovice.

A onda mi je sinulo da je život nalik toj bočici kečapa. Stvari se pokreću, i događaju, no sve u svoje vrijeme. S nestrpljenjem možemo “tresti i udarati”, no ne možemo ubrzati stvari. Neke od najboljih stvari u životu su polagane – lagane, spore pjesme, spor zalazak sunca, spori, meki i dugi poljupci, a tu možemo svrstati čak i spori kečap.

Joyce Suttin

Joyce Suttin is a retired teacher, writer, and frequent contributor to Activated magazine. She lives in San Antonio Texas with her husband and has an on-line ministry excerpting, editing, and writing inspirational material.