Usudio bih se reći da mnogi danas nisu niti čuli za starozavjetnog proroka Habakuka, no ovaj je prorok iz skupine takozvanih “malih” proroka sigurno znao što znači vjerovati u Boga, bez obzira kako loše stvari oko njega izgledale.
“Jer smokva ne donosi više ploda. Nema roda na vinovoj lozi. Ljetina je masline loša. Njiva ne daje hrane. Ovaca nema u torovima. Goveda nema u štalama. Ali ja ću se radovati u Gospodinu, veselit ću se u Bogu svojega spasenja.”1
Zanimalo me je što se to događalo u Habakukovom životu kada je napisao takvu divnu izjavu vjere, te sam odlučio pročitati njegovu cijelu knjigu. Kratka je, samo tri poglavlja, i ispostavilo se da su gore navedeni stihovi negdje pri kraju knjige, kao neki zaključak njegovog dijaloga s Bogom.
Knjiga ne govori o Habakukovom osobnom životu, no očigledno je da prorok živi u vremenu koje je teško za Božje ljude, te knjigu započinje dovođenjem Božje mudrosti u pitanje.
Habakuk kaže Bogu da oko sebe vidi samo nepravednost, nasilje i uništenje koje siju osvajačke vojske, te Mu postavlja pitanje koje mu svi mi često postavljamo: “Bože, zašto ne ispraviš nepravdu i zašto dopuštaš zlu da pobijeđuje?” Božji strpljivi odgovori navode Habakuka da s vremenom ponovno počne vjerovati u Boga i Njegova obećanja.
Ta vječna lekcija tema je ovog broja našeg časopisa. Možemo izabrati da se radujemo u Gospodu i Njegovom spasenju, bez obzira na životne teškoće. „Ne ću te ostaviti, niti ću te napustiti“ ”2 Možemo vjerovati u Njegova neprolazna, bezvremenska obećanja i da će nas ona uvijek pronijeti kroz svaku životnu oluju.