Jeste li ikada željeli pomoći nekome ili ste pak žudjeli napraviti razliku u ovom svijetu, a onda je do vaše svijesti doprla misao koja vam je rekla zašto vaši napori neće uroditi plodom?
Prošlog ljeta, jednom sam se prigodom zaustavio sa suprugom u restoranu brze hrane. Nakon što smo dobili naručenu pečenu piletinu, uzeli smo pladnjeve i sjeli na slobodno mjesto, u sredinu restorana.
Za stolom do nas sjedila su dva mladića, dva brata. Opazio sam da su dijelili jedan ručak i da je to bio najjeftiniji i najmanji na jelovniku. Također sam uočio da jednom od njih nije baš bilo najbolje.
Onda “začuh” glas: “Kupi im još jednu porciju.” Dignuo sam se i krenuo da naručim kada mi na pamet padne druga misao: Kako ćeš im to dati? Sigurno neće prihvatiti milostinju od potpunog neznanca, a ti ćeš izgledati kao idiot stojeći tamo sa kutijom punom piletine!
Odmah sam sjeo nazad.
Nakon kratkog razmišljanja okrenuo sam se prema ženi i tihim joj glasom objasnio situaciju. Pogledala je braću, pa se okrenula prema meni. “Ako ti je Bog rekao da im kupiš ručak onda to moraš i učiniti!”
Njeno ohrabrenje je bilo upravo ono što sam trebao čuti. Podigao sam se i odlučnim korakom krenuo naručiti hranu. No, još uvijek nisam znao kako ću im je odnijeti. No, i taj je problem uskoro bio riješen.
Mlađi se brat odjednom stvorio pored mene i zatražio kečap od jedne od zaposlenica. Zamolio sam ga da malo pričeka jer su kuhari pripremali objed za njega.
Oči su mu se napunile suzama dok mi je objašnjavao da mu brat ima neizlječivu bolest te da su ga pustili kući da posljednje dane provede sa svojom obitelji. “Moj brat voli pečenu piletinu pa sam ga doveo ovdje da uživa u dobrom ručku. Nažalost, trenutno sam bez posla te baš i nisam pri novcu, tako da dijelimo ručak. Hvala vam od srca!”
Tada je bio red da i ja pustim suzu. Uvidio sam da sam zamalo propustio postati blagoslov ovoj braći. I samo zato što sam slijedio Božji mig donio sam malo sunca u njihovu crnu i beznadežnu situaciju.