Izgledalo je kao malo naselje – red istih zgrada na jednoj strani i uredno uređeni vrtovi na drugoj. U daljini se naziralo košarkaško igralište, a iza njega mogla se vidjeti trgovina s voćem i povrćem.

Hodala sam prašnjavom stazom slijedeći svog oca, koji je putem razgovarao s nekolicinom ljudi. Male grupice ljudi počele su se skupljati, povremeno pogledavajući u nas. Tiho su razgovarali među sobom. Nisam znala što govore, no nastavila sam hodati pokušavajući ne pokazati strah.

Jesam li se bojala? Naravno! Bilo mi je tek petnaest i ovo nisu bili obični ljudi, niti je ovo bilo neko obično mjesto. Ovo je bio najveći državni zatvor, mjesto gdje su ljudi bili stavljeni iza rešetaka i zaboravljeni.

Uskoro smo došli do male kapelice. Ušli smo unutra. Nekolicina muškaraca je već sjedila na klupama i čekala. Bilo je vruće i radije bih bila kod kuće, pila sok i gledala televizor. No, umjesto toga bila sam ovdje, i pokušavala sam se nositi sa napetošću koju sam osjećala.

Slušala sam oca dok je razgovarao sa zatvorenicima. Otac je bio ugodan sugovornik. Smijali su se od srca, onako kako to muškarci samo znaju kada ispričaju dobar vic. Bivši mornar, a sada putujući savjetnik, moj je otac razgovarao bez problema sa svima, od političara do drogeraša i tome je podučavao i nas djecu. No, nisam mogla razumjeti strast koja ga je tjerala da svakog tjedna posjećuje zatvorsku ustanovu.

Otac i majka su bili ganuti teškim životom drugih ljudi. Naša velika obitelj mogla si je priuštiti osnovne potrebe, a ponekad čak i nekoliko dodatnih stvari, no kad god bi uočili oskudicu drugih ljudi, moji roditelji su uvijek nastojali pomoći. Otac je govorio kako bi bilo dobro izgraditi nedjeljnu školu za djecu zatvorenika i organizirati sportske aktivnosti i radionice. Govorio je o mom i sestrinom sudjelovanju u dobrotvornim projektima, u sirotištima i bolnicama.

Otac se okrenuo prema meni i mahnuo mi rukom da priđem. “Dođi, pomozi mi pjevati,” rekao je.

Stala sam pored njega, licem okrenutim prema grupi zatvorenika. Ušutjeli su, u iščekivanju. Otac je izvukao svoju staru gitaru, prelistavajući pjesmaricu dok nije došao do pjesme koju je želio pjevati. Sve je radio sa srcem i to se moglo osjetiti. Nekoliko akorda prekinulo je tišinu. Potom je počeo pjevati:

O Gospode, moj Bože!
Kada u čudu gledam djelo ruku Tvojih
Vidim zvijezde, čujem udar groma
Tvoju moć cijeli Svemir prikazuje.

Potom mi je očima dao znak da mu se pridružim u pripjevu. Nekolicina muškaraca me je slijedila zatvorenih očiju, kao da su nastojali zamisliti divnog i ljubavlju ispunjenog Boga, Boga koji je vladao cijelim univerzumom, a koji je ipak želio živjeti u srcu svakog čovjeka.

Tada poje duša moja,
Spasitelju Bogu mome,
O koliko si velik, o koliko si velik.

Potom je otac čitao iz Biblije o tom Bogu i Njegovoj velikoj ljubavi – ljubavi koja je bila toliko moćna da može oprostiti sve grijehe i voljeti sve grješnike.

Toga sam dana shvatila da ovo za moga oca nije bio samo nekakav redovni posao, već sveta misija. Mogla sam vidjeti da je bio “primoran” da hoda među društvenim izopačenicima baš kao što je to Krist činio prije nekoliko tisuća godina prije njega. Nije bilo važno što je njihova prošlost bila kriminalna, a budućnost tmurna i neizvjesna. Kad god bi pogledao u jednog od njih vidio je ljudsko biće, jedinstveno i milo Božje stvorenje kojemu je želio uljepšati sadašnjost koliko god je to mogao.

Godine su prolazile. Očeve posjete su jako puno značile zatvorenicima. Mnogi njegovi snovi su se s vremenom obistinili. Organizirala se sportska liga, a satove vjeronauka vodili su sami zatvorenici. Kao rezultat očevog upornog rada, podigla se javna svijest o stanju zatvorenika i mnoge slavne osobe su došle i poklonile svoje vrijeme i talente unoseći malo radosti i utjehe u živote ovih zaboravljenih ljudi. Pokroviteljstvo je raslo. Očevi naizgled beznačajni napori indirektno su dodirnuli tisuće srdaca. Muškarci su se promijenili. Mom su se ocu otvorila vrata svih zatvora u zemlji. Putovao je često u te mračne dijelove noseći nadu sa sobom. Ponekad bi se šalio govoreći: “Ako me ikada bace u zatvor zbog moje fanatične vjere, osjećat ću se kao kod kuće.”

Razmišljanje o životima koji su se promijenili na bolje kao rezultat života mojih roditelja koji i dalje pomažu drugima bez obzira na poteškoće na koje nailaze, navodi me da se prisjetim nekoga tko je činio isto to, Onoga koji je na sebe uzeo zadatak da podijeli Božju ljubav sa svijetom.

Isus je rekao: “Dođite, blagoslovljeni od Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gol, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni…Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće” (Evanđelje po Mateju 25:34-36,40)