Nedavno me obuzeo nelagodan osjećaj da mi je potrebna promjena, ali nisam znala u kojem području svog života. Nešto me je bockalo iznutra, no nisam se baš potrudila učiniti nešto po tom pitanju.
A onda me je jednog dana moja kćerka Joanna pozvala na poseban program tjelesnog vježbanja koji se sastojao od toniranja, razgibavanja, koncentracije i meditacije. Ne volim vježbati u grupi te sam odlučila da to nije za mene. Radije sam voljela individualne vježbe kod kuće ili u prirodi, kao vožnju sobnog bicikla ili aerobik.
No, kćer mi nije dala mira. “Hajde mama. Trebaš probati nešto novo i izaći iz svoje komfor zone. Samo pokušaj i vidjet ćeš. Osvježit ćeš se.”
“Izaći iz svoje zone komfora…bit će osvježavajuće” odzvanjalo je u mojim ušima. Možda je i u pravu. Unatoč tome što sam osobno radije željela ostati u svojoj zoni ugode, shvatila sam da je došlo vrijeme za promjenu.
Kada sam ušla u omanju dvoranu Joanna me srdačno dočekala i upoznala s uvodnim dijelom: “Oh, oprosti. Zaboravila sam ti reći da se zbog čišćenja organizma vježbe rade u posebno zagrijanom prostoru.”
Ups, još jedna stvar koju nisam voljela. Samo sam uzdahnula i zakolutala očima.
Danas, šest mjeseci kasnije, nakon dva treninga tjedno, mogu reći da sam zadovoljna što sam se usudila zakoraknuti u nepoznato. Ta, naizgled mala odluka otvorila je vrata novim idejama, novim poznanstvima i novom stavu prema nekim stvarima. Fizički se osjećam puno bolje, a i hrabrija sam kada se moram suočiti s novim stvarima.
Lako je postati rob udobne navike. Ovo iskustvo poslužilo je kao podsjetnik o značaju vizije kao i na važnost slijeđenja Boga, odvajanja vremena za slušanje Njegovog tihog glasa i svakodnevnog mijenjanja. Nije moja kćer jedina koja ima nešto novo za mene. I Bog ima nešto novo za mene. Shvatila sam da sam se previše opustila, ulijenila ako hoćete, ne samo u fizičkom pogledu već i u dobivanju Božjeg vodstva.
Sretna sam da sam uspjela izaći iz svoje zone komfora i odlučna sam u nakani da i ubuduće, redovito preispitujem svoje svakodnevne navike.