Iako je većina nas čula izraz “milosrdni Samarijanac”, možda nismo svjesni tko su bili Samarijanci niti da je između židovskog naroda i Samarićana postojalo neprijateljstvo koje je bilo ukorijenjeno u povijesti.

Godine 720.prije Krista, kralj Asirskog Carstva napao je Izrael i odveo deset sjevernih plemena u ropstvo. Zatim je doveo strane narode da se nasele u gradovima sjevernog Izraela gdje su nekada živjeli Židovi, i tako je nastala Samarija. (Vidi Drugu knjigu o Kraljevima 17:22-34)

Mnogi stanovnici tog područja bili su potomci sjevernog kraljevstva Izraela, ali su se ženili među sobom i usvojili kulturu ljudi koji se se tamo doselili. Ti su ljudi došli slaviti Boga Židova, ali nisu smatrali Jeruzalem svetim gradom, niti su se klanjali u tamošnjem židovskom hramu. Za njih je gora Gerizim u Samariji bila najsvetije mjesto na kojem su štovali Boga, pa su mu tamo i sagradili hram. Budući da su običaji i vjersko štovanje Samarijanaca bili drugačiji od njihovih, Židovi su izbjegavali druženje s njima.

Jednom prilikom, dok je putovao po Judeji, Isus se odlučio svratiti u svoj rodni kraj, Galileju. Najkraći pa stoga i najizravniji put između Judeje i Galileje vodio je kroz Samariju, ali budući da Židovi nisu podnosili Samarijance, nisu putovali kroz njihovu zemlju već bi je obilazili. No, na iznenađenje svojih učenika, Isus se nije obazirao na židovske zabrane po tom pitanju već ih je poveo kroz Samariju.

Nakon što su prešli pješice kilometre neravnog terena, došli su do Jakovljevog bunara, koji su patrijarh Jakov i njegovi sinovi iskopali prije gotovo 2000 godina.

Žedni i umorni od putovanja, okupili su se oko bunara kako bi utažili žeđ, ali nisu imali kantu da izvuku vodu, a bunar je bio dubok preko 30 metara. Ostali su i bez hrane. Oko kilometer odande nalazio se samarijski grad Sikar, pa je odlučeno da učenici odu do grada i kupe hranu. Ali Isus je bio umoran, pa je ostao i sjeo pokraj bunara da se odmori (Ivan 4:5, 6)

Ubrzo nakon toga, niz cestu je došla žena noseći prazan vrč i kantu za vodu. Prišavši bunaru, iznenadila se ugledavši stranca kako tamo sjedi. Pogledala ga je sumnjičavo i pomislila: “Očito Židov.” Nadajući se da joj neće smetati, odlučila je spustiti svoju kantu u bunar.

“Hoćeš li mi dati gutljaj vode?” upita je Isus.

Iznenađena, žena Ga pogleda. “Zar ti, Židov, tražiš vode od mene, Samarijanke?” upita. (Ivan 4:7-9)

Na to joj je Isus odgovorio: “Kad bi samo znala Božji dar! Ti ne znaš tko ti govori: ‘Daj mi da pijem!’ Da znaš, ti bi mene zamolila i ja bih ti dao vode koja daje život.”

“Gospodine”, opet će žena, “ti nemaš čak ni posudu za vodu, a bunar je dubok. Odakle ćeš uzeti vodu koja daje život? Zar si veći od našega praoca Jakova, koji nam je dao ovaj izvor? On je sâm pio iz njega, kao i njegovi sinovi i stoka.” (Ivan 4:10–12).

A Isus joj odgovori: “Tko god pije ovu vodu, ponovo će ožednjeti. A tko se napije vode koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štoviše, ta će voda u njemu postati izvor koji će mu donijeti vječni život.”

Koja jedinstvena izjava! Zapanjena reče:“Gospodine, daj mi te vode pa da ni ja više ne budem žedna i da ne moram dolaziti ovamo po vodu!” (Ivan 4:13–15).

“Pođi po svoga muža”, odgovorio joj je Isus, “i vrati se ovamo!” “Ja nemam muža”, odvratila mu je žena. “Imaš pravo kad kažeš da nemaš muža”, rekao je Isus.  “Imala si ih pet, a onaj s kojim si sada, nije ti muž. Rekla si istinu.” (Ivan 4:16–18).

Žena je bila šokirana! Kako je taj potpuni stranac mogao znati takve pojedinosti o njenom privatnom životu, ako nije bio prorok? Stoga mu je odlučila postaviti najspornije vjersko pitanje tog vremena.

“Gospodine, vidim da si prorok”, odvratila mu je žena. “Naši, samarijski preci štovali su Boga na ovoj uzvisini. Vi, Židovi, kažete da je Jeruzalem mjesto gdje treba štovati Boga.”

Isus joj je rekao: “Vjeruj mi, ženo! Dolazi vrijeme kad nećete štovati Oca ni na ovoj uzvisini ni u Jeruzalemu. Vi ne znate što štujete. Mi, Židovi, znamo jer spasenje dolazi od nas. No dolazi vrijeme kada će istinski štovatelji štovati Oca u duhu i istini. Otac želi takve štovatelje. A to je vrijeme već došlo. Bog je duh. Tko njega štuje, mora to činiti u duhu i istini.” (Ivan 4:19–24)

Žena je bila zapanjena Njegovim odgovorom. “Kako divno,” pomislila je, “kad bismo samo mogli obožavati Boga u svojim srcima gdje god bili!” Zatim je nastavila i upitala ga o dugo očekivanom dolasku Mesije.

“Ja znam da dolazi Mesija, koji je Krist”, odgovorila mu je žena. “Kad on dođe, sve će nam objasniti.”

A Isus joj je odgovorio: “On sada razgovara s tobom. Ja sam Mesija.” (Ivan 4:25,26).

Žena ga začuđeno pogleda. Je li on doista Mesija, Krist?

Uto su se njegovi učenici vratili iz grada i jako se iznenadili kad su vidjeli da Isus razgovara sa ženom. U tom trenutku žena ostavi svoj vrč za vodu i otrča prema gradu.

Kada je stigla na tržnicu, uzbuđeno je povikala: “Neki mi je čovjek ispričao sve što sam činila! Dođite ga vidjeti! Možda je on Krist?” Vidjevši njezino oduševljenje, mnogi su joj povjerovali da je stvarno razgovarala s dugo očekivanim Mesijom.

Ubrzo su Isusovi učenici vidjeli veliko mnoštvo ljudi kako hrli prema njima, a među njima je bila i ta žena. Ljudi su molili Isusa da ostane s njima i pouči ih. Isus je pristao, a Samarićani su ih, radosni, odveli natrag u Sikar.

Isus je dva dana Isus poučavao u njihovom gradu, i čuvši prekrasne riječi istine, mnogi povjerovaše u Njegi te rekoše ženi: “Više ne vjerujemo samo zbog tvojih riječi. Čuli smo i sami, i sada znamo da je ovaj čovjek stvarno Spasitelj svijeta!” (Ivan 4:39–42)

Posljednjeg dana, dok su se Isus i njegovi učenici spremali nastaviti put u Galileju, mnogi su došli da se pozdrave s njima. Samarijanka se s osmijehom oprostila od Isusa. Konačno je shvatila značenje Njegovih riječi i sada je izvor žive vode izvirao u njezinoj duši.

Iz ove prekrasne priče koju možemo pročitati u Ivanovom evanđelju saznajemo da je Isus raskinuo s tradicijama svog vremena kako bi Božjom ljubavlju i istinom dosegao izgubljene i usamljene duše. Isus se nije obazirao na kulturne, etničke i vjerske razlike Samarijanaca kako bi im mogao ponuditi istinu već je također gledao mimo grijeha žene na zdencu i vidio dušu koja je iskreno čeznula za Božjom ljubavlju. Ova priča nas uči da su Božja ljubav i spasenje u Isusu za sve ljude. “Jer, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca da ne umre nitko tko u njega vjeruje, nego da ima vječni život.”(Ivan 3:16).