Moj prvi Božić u Taipeju, na Tajvanu. Tu sam prvi puta čula tradicionalnu božićnu pjesmu “Tiha noć” na kineskom. Izvedba je ostavila poseban dojam na mene i sjećam se da sam u tom trenutku poželjela naučiti njene riječi. Prvi redak je bio relativno lagan, zapravo polovica pjesme je sastavljena od samog naslova pjesme, no sve ostalo nije baš tako jednostavno.
Iako smo mogli razumjeti samo osnove mandarinskog narječja, dvoje mojih prijatelja i ja osjećali smo da nas to ne smije zaustaviti u dijeljenju božićnog duha s ljudima Tajvana. I prije nego što smo shvatili što se događa, bili smo “gurnuti” u svakodnevno izvođenje dobrotvornih predstava, prepunih božićnih pjesama i plesa.
Moj drugi Božić u Taipeju – naši su glasovi odzvanjali ulicama, ali i odgojno-popravnim domova. Zahvalnost što smo podijelili istinski smisao Božića očitovala se na licu svakog štićenika i duboko je ganula naša srca. Nastupali smo i u bolnicama i bolesnici su bili zahvalni što smo ih se sjetili, a naši su klaunovi razveselili i djecu u sirotištima.
I dok sam djeci dijelila poklonjene igračke, palo mi je na pamet da Bog uvijek ima savršeni božićni dar za svakog od nas, baš ono što zna da svatko od nas treba u tom trenutku. Sjećam se staračkih domova u kojem su zagrljaji naše djece ublažili bol koju su starije osobe osjećale jer njihove vlastite obitelji nisu bile s njima. U skloništu za siromašne, u hrpi darova koje smo donijeli, našle su se i neke stvari za novorođenčad, odgovor na očajne molitve mlade majke koja je tamo živjela.
Potom je osvanuo i moj treći Božić u Taipeju. Do tada sam već naučila “Tihu noć” na kineskom, no pošto sam svirala gitaru za našu malu skupinu, nisam više bila u “centru pažnje.” Išli smo od centra za hendikepirane do bolnice i natrag. Kad god smo zapjevali “Tihu noć” sjetila sam se prethodnih Božića i onog “malog glasa” koji me je savjetovao da naučim riječi na kineskom. Pitala sam se zašto je to bilo toliko važno.
Nekoliko dana prije samog Božića, stajala sam u predvorju Yang Ming bolnice, odsutno prebirući po gitari. Naša je priredba završila i neki moji prijatelji otišli su u park bolnice da razvedre pacijente koji nisu gledali našu predstavu. Netko je trebao paziti na našu opremu i to sam ovoga puta bila ja.
Potom sam ugledala starijeg gospodina u svojim kasnim sedamdesetim. Nasmiješio se, a ja sam mu uzvratila osmijeh. Pokazao mi je rukom da sjednem pored njega. Poslušala sam ga spuštajući gitaru iza sebe.
“Hvala što ste došli”, rekao je polako. Nisam odmah shvatila da govori na engleskom. Upitala sam ga da li je uživao u programu i čim sam opazila da je iscrpio svoj rječnik engleskog, prebacila sam se na mandarinski.
Rekao je da mu je bilo žao što nije vidio našu predstavu, no čuo je da redovito posjećujemo bolnicu i izrazio je divljenje što smo došli u njegovu zemlju da pomognemo njegovim ljudima.
Živo je gestikulirao rukama želeći naglasiti kako smo puno učinili za njih.
Zatim sam mu rekla da sam bila u bolnici i prethodne godine. “I možda ćeš doći i sljedeće godine”, rekao je, s iskricom u oku, “ali mene više neće biti ovdje.”
Osjećala sam se glupo kada sam uvidjela da ne govori da neće više biti u bolnici, već da očekuje da neće poživjeti dovoljno dugo da ugleda svjetlo sljedećeg Božića.
“Ako želite”, promucala sam nelagodno, “mogu vam sada otpjevati jednu pjesmu. Ja sam samo jedna osoba i ne znam baš puno pjesama, ali…”
Izraz zadovoljstva prođe njegovim izboranim licem, a zatim uzdahnuvši reče: “Ima jedna pjesma koju bih želio čuti.”
Zabrinula sam se na trenutak, nesigurna hoću li moći ispuniti njegovu želju. Nisam ga nikako željela razočarati. Onda mi je pogled pao na komadić papira kojeg je držao u rukama. Bio je to vjerski pamflet koji sam mu dala kada sam sjela do njega. Na početku je bila nacrtana ilustracija poklona obavijenog ukrasnom vrpcom, a ispod njega bile su napisane riječi “Božićni dar za tebe”.
Potom mi je sinulo. Kroz sve te igračke, darove, smijeh, suze i riječi ohrabrenja koje smo podijelili sa drugima, Bog je dijelio najpotrebnije darove svakom srcu. Trebala sam biti samo voljna da budem Njegove ruke i noge, Njegove oči i uši, Njegova usta. Mir je ušao u moje srce i znala sam da će sve biti u redu. Hrabro sam se osmjehnula, čekajući da čujem njegovu želju. “Molim te”, rekao je, “zapjevaj Tihu noć.”