Kada mi je bilo šest godina poželio sam se preseliti u planine. Tijekom božićnih praznika moja je obitelj posjetila rođake koji su živjeli u gorskom predjelu i tada sam po prvi puta u životu iskusio zimsku čaroliju u punom sjaju. Sve je bilo zatrpano snijegom.
Od Božića i tijekom cijelog siječnja usrdno sam se molio za našu selidbu. Ispočetka sam vjerovao da će se to brzo dogoditi, no kad nam je na vrata zakucala veljača, a potom i ožujak uvidio sam da će nam za selidbu trebati malo više vremena. S vremenom sam zaboravio na svoju djetinjastu maštariju, no pitanje Zašto Bog nije uslišao moje molitve, još dugo se vrzmalo mojom glavom.
Sada mi je jasno da Bog uvijek odgovara na naše molitve, no ne odmah ili ne na način na koji mi to očekujemo. Ponekad je Njegov odgovor potvrdan, a ponekad niječan, a ponekad kaže da pričekamo malo.
Kao djeca vidjeli bismo stvari u trgovini, ili nešto što su naše školske kolege imale i bili bismo uvjereni da bi nas te stvari usrećile, te smo preklinjali Boga da nam te stvari da. Neki vjeruju da je Bog Djed Božičnjak koji ispunjava sve naše želje i prohtjeve.
Bog ne odgovara na naše molitve na način na koji mi to očekujemo jer zna da ono što tražimo od Njega nije uvijek dobro za nas. Drugom prilikom Bog odgovara, no nama se ne sviđa način na koji je to učinio. Ako znamo što želimo te tražimo Boga da nam to i priskrbi, no to nije dobro za nas (samo Bog zna što je najbolje, a mi samo mislimo da znamo) onda će nam On u Svojoj mudrosti i ljubavi uskratiti ono što tražimo.
A ja? Od one moje djetinjaste molitve, koja se nije ostvarila, živio sam u nekoliko zemalja i uživao u snježnim zimama. U mom slučaju, Božji odgovor je bio: “Da, ali u moje vrijeme.”