I dok se Božić polako približava pitam se zašto je Bog poslao Isusa na zemlju u obliku malog djetešca. Tu smo priču prepričavali bezbroj puta, zapravo toliko puta da sam maltene naučila napamet drugo poglavlje Evanđelja po Luki. U njemu, Marija jaše na magarcu dok Josip užurbano traži smještaj, pastiri ugledaše anđele i mudraci s “Istoka” slijede zvijezdu.
Sjećam se da sam jednom glumila Mariju ili anđela, a jednom sam se prigodom, kad nije bilo dovoljno dječaka u nedjeljnoj školi, obukla i u jednog od mudraca. Šetala bih se trgovačkim centrom i pjevušila dobro poznate božićne pjesme.
Danas sam se pak uhvatila u razmišljanju o razlogu zbog kojeg je Bog odlučio poslati Isusa kao malu bebu, i to mladoj nevjenčanoj majci. Pitala sam se zašto je Bog odabrao staju i neuke, priproste pastire. Radilo se naime o Sinu Jedincu samog Boga. Moglo je sve biti malo dramatičnije. Svaki čovjek ga je mogao vidjeti kako dolazi, kao što Biblija kaže da će se i dogoditi kada se bude vratio. Dakle, zašto beba, zašto nejako malo djetešce, bespomoćno biće, povijeno u obične krpe i stavljeno u jaslice, iz kojih se krave hrane?
Zadnjih nekoliko tjedana mučila sam se s migrenom i nesanicom. Tijekom dana bila sam nemoćna i slaba, no trudila sam se biti pozitivna i nekako obaviti barem one neophodne stvari.
A onda mi je sinulo, kao iz vedra neba, odgovor na moje vlastito pitanje – zašto je Bog odlučio poslati Isusa u obliku male, nejake bebe? Biblija kaže da je i Isus bio kušan, baš kao i mi. Možda je trebao iskusiti što znači biti nejak i mali, kako biti ovisan o drugima, plakati za pomoć, kako slama bode, kako je osjetiti hladan noćni zrak.
Unatoč svemu, Isus je nastavio dalje, pripremajući se za Božju misiju, koja također nije izgledala nimalo glamurozno na prvi pogled i koja Ga je odvela u strašnu smrt na križu. Isus je sam odlučio doći iako je znao što Ga čeka. Isus je bio Bog i čovjek, te se stoga mogao poistovjetiti s nama. Odabrao je postati čovjek kako bi mogao razumjeti naše slabosti, našu malešnost i suosjećati s nama u najneugodnijim i najbolnijim trenucima.
To je najnevjerojatniji i najljepši dio priče. To je jedan od razloga zašto svake godine iznova oživotvoravamo priču o prvom Božiću. Sama poniznost i skromnost cijele priče je pravo čudo. Božiji Sin uzima ljudsko obličje. Sama ljudskost cijelog doživljaja prenosi na nas Božju ljubav na jedan zaista jedinstven način.