Stajala sam kod semafora i prikupljala donacije u dobrotvorne svrhe. Odjednom sam primjetila nešto zanimljivo. Kad god bi netko prošao pored mene, dobila bih osmijeh i naklon glavom. Uzvratila bih, osmijehom i naklonom, i osjetila sam kao da su svi pješaci bili povezani, na neki čudan način. Bila je to neka vrsta bratstva ili zajedništva između ljudi koji su prelazili cestu.
To me je potaknulo na razmišljanje o tijelu Kristovom i našim međusobnim odnosima. Poslanica Efižanima 2:19 kaže: “Tako niste više stranci ni tuđinci, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božje obitelji.” (SHP) To veza bi trebala biti vidljiva, a mi bismo se u trenu trebali moći povezati s drugim kršćanima, na dubljoj razini. Prizor drugog vjernika koji slijedi Isusa, trebao bi vas ohrabriti i nadahnuti.
Jedinstvo u Kristu je veoma važno. Kao ljudi gravitiramo prema našem “stadu ili čoporu,” grupama ljudi s kojima se poistovjećujemo, povezujemo i s kojima smo slični. Kao kršćani, možemo biti zaokupirani denominacijama, doktrinarnim interpretacijama i razlikama, čak i kulturama i odgojem. To nas sprječava u postizanju cilja – “dobrog i ugodnog” života, u slozi i jedinstvu o kojem govori Biblija. 1
Kad je bio na ovoj zemlji, s nama, Isus se molio za slogu i jedinstvo između vjernika: “Tako će svi biti jedno. Baš kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi. Neka i oni budu u nama, da svijet povjeruje da si me ti poslao.” 2 Ovo ne znači da se nikada ne bismo smjeli porječkati niti da nikada ne bismo smjeli imati drugačija mišljenja, već da bismo trebali vidjeti jedni druge kao članove istog tima, kao članove iste obitelji koji imaju isti zadatak – podijeliti Radosnu vijest o Isusu Kristu sa cijelim svijetom.
Ovaj svijet nije naš dom, ali u njemu imamo milijunsku obitelj, braću i sestre koji se susreću s istim problemima, kao i mi. Ako se ljudi mogu povezati samo zato što su pješaci u prometu, bez obzira što rade ili kuda idu, samo zato jer proživljavaju istu stvar, onda bismo i mi trebali osjetiti povezanost s ljudima istih ili sličnih vjerovanja.