Prije mnogo godina živjela sam i radila u malom volonterskom centru na jugu Rusije. Tjedan dana prije Božića pokrajinu je pogodila snažna mećava te je zbog kvara na glavnom dalekovodu cijelo područje ostalo bez struje. Nitko nije znao kada će dalekovod biti popravljen jer električari nisu mogli pristupiti mjestima kvara zbog velikog nevremena.
U međuvremenu, nastojali smo preživjeti kako god smo to najbolje znali i umjeli. Trgovinski centri su se zatvorili, a male trgovine obasjavao je plamen svijeća ili svjetlost električnih žarulja koje su radile pomoću kućnih generatora. Pošto nije bilo grijanja kuće su ubrzo postale hladne kao led. Ljudi koji su imali električne štednjake napravili bi vatru ispred zgrade i na njoj kuhali hranu. Kada su se gradski spremnici pitke vode ispraznili ostali smo i bez vode. Hvala Bogu, ponekad bi preko noći pao snijeg kojeg smo preko dana topili, a vodu upotrebljavali za pranje i čišćenje. Večeri smo provodili uz svijeće, pričajući priče, pjevajući i izrađujući božićne ukrase i figurice.
Dani su prolazili, a mi smo se još uvijek suočavali s nedostatkom električne energije. I konačno, osvanuo je i Badnjak. Pitali smo se imali li uopće smisla stavljati lampice na jelku ili bi bilo bolje koristiti svijeće kao što su to nekoć činili naši preci. Ali, jedan je prijatelja bio ustrajan. “Ukrasit ću božićno drvce lampicama. Bog može učiniti čudo i uključiti struju na vrijeme.”
Božićnu smo večeru pripremali uz dnevnu svjetlost i svijeće. Došla je večer i sve je bilo spremno. Postavili smo stol i poslužili večeru. Pognuli smo glave pred Bogom u molitvi i zahvalili mu se na hrani i Kristovom dolasku na zemlju. Kada smo završili molitvu i otvorili oči, nismo mogli doći k sebi. Sva su svjetla u kući bila upaljena. Božićno drvce je sjalo, blještavim i čudesnim bojama. Struja se vratila u savršeno vrijeme. Možda Bog nije osobno pritisnuo prekidač, no imam osjećaj da je odigrao važnu ulogu u ponovnom uključivanju struje, i to baš na vrijeme.