Jedna od mojih najomiljenijih biblijskih priča postala je moja zvijezda vodilja otkako sam počela raditi kao volonter 1978.godine. Tijekom tih godina, ova mi je priča služila kao izvor nadahnuća i obećanje na kojeg sam se uvijek mogla osloniti.
Priča govori o velikoj suši koju je Bog poslao da bi kaznio Izrael, pa je tako presušio i izvor vode, potok Kerit, pored kojeg je živio prorok Ilija. Pošto je ostao i bez hrane Bog ga uputi u gradić po imenu Sarafat rekavši mu da će tamo upoznati udovicu dobrog srca koja je vjerovala u Boga i koja će se pobrinuti za njega.
Približivši se gradskim vratima Ilija opazi ženu koja je sakupljala drva. Odmah je znao da je to žena o kojoj mu je Bog govorio. Umoran i gladan, zamoli je da mu donese vode i komad kruha.
U nevjerici je pogledala u njega i rekla mu da nije više imala kruha te da joj je jedino ostalo malo brašna da ispeče posljednju štrucu za sebe i svog sina, prije nego što umru od gladi.
Ilija je tada zamoli nemoguće: “Prije napravi od toga meni jedan kolačić i donesi mi ga!” 1Potom je ohrabri da će Bog blagosloviti njeno požrtvovno i nesebično djelo. “Brašna u ćupu ne će nestati i krčag s uljem ne će se isprazniti do onoga dana kad Gospodin opet pusti dažd na zemlju.” 2 Udovica ga posluša i Biblija nam kaže da joj od tada nije nedostajalo ulja i brašna te da su ona i njen sin imali dovoljno hrane tijekom cijele suše. Bog je održao svoje obećanje. 3
Razmišljajući o svom volonterskom radu za kojeg sam imala vrlo mali budžet, došla sam do zaključka da i ja imam sličnu priču. Čini mi se da svakodnevno dobivamo pozive za pomoć. Ponekad se radi o nezaposlenoj samohranoj majci s nekoliko djece, a ponekad je pomoć potrebna siromašnim starijim osobama koje žive u zabačenim selima. Pomoć traže i opljačkani stranci, kao i gladna siročad koja jedva preživljava u slabo financiranim institucijama, ili pak susjedi koji su ostali bez nekih potrepština i lista ide u nedogled.
Dati ili ne dati svakodnevnica je u Keniji, čak i onda kada smo i sami na dnu. Imam sedmero djece i često mislim da nije normalno biti uvijek širokogrudan. No, onda dobijem osjećaj grižnje savjesti i jednostavno ne mogu okrenuti glavu na drugu stranu.
Već trideset i pet godina bavim se volonterskim radom i uvijek smo imali dovoljno. Naša ostava nalik je udovičinoj posudi s brašnom koja se nikada nije ispraznila, a spremnik za gorivo našeg džipa vrču s uljem, koji nikada nije presušio. Dobro se dobrim vraća i kad god smo dali, dobili smo, i taj se krug i dalje nastavlja.