Otkad sam upoznao Isusa život mi je postao kao vožnja biciklom, točnije vožnja biciklom za dvoje ili vožnja na tandem biciklu. Ja sam sjedio naprijed i upravljao dok je Isus bio na zadnjem sjedalu i samo okretao pedale.
Ne sjećam se točno kada se to dogodilo no u jednom je trenutku Isus predložio da promijenimo mjesta. Od tada, stvari nisu više bile iste. S Isusom za upravljačem vožnja je postala jako uzbudljiva!
Dok sam ja upravljao vožnja je bila sigurna i predvidljiva jer sam poznavao put, ali moram priznati i pomalo dosadna. Uvijek sam nastojao najbržim putem doći do željenog odredišta. No, kada je Isus sjeo za volan ponekad bismo se vozili zaobilaznim, planinskim stazama kojima bismo se potom spuštali vratolomnim brzinama. Tada sam se samo mogao grčevito držati za upravljač dok mi je srce lupalo kao ludo od uzbuđenja.
Nisam želio preispitivati njegove odluke, no jednom se nisam mogao više suzdržati pa sam ga upitao: “Zar ne misliš da bismo trebali malo usporiti? Bojim se.” Okrenuo se i s osmijehom na licu dodirnuo moju ruku: “Ne brini se, samo okreći te pedale.”
Ponekad sam tjeskoban i napet i tada ga znam upitati: “Kuda idemo?”
“Iznenađenje!” odgovorio bi mi smiješeći se. S vremenom sam naučio da mu vjerujem. Zaboravio sam na svoj monotoni život i uputio se u pustolovinu.
Upoznao me je s ljudima koji su posjedovali određene darove, darove koje sam trebao – ljubav, ozdravljenje, prihvaćanje, radost. Poklonili su mi te darove da mi se nađu na putu, na putu kojim smo se Gospodin i ja uputili. I tako smo krenuli dalje. Tada bi mi On rekao: “Pokloni te darove drugima.” Poslušao bih Ga i čudne su se stvari počele događati. Što sam više darovao više sam imao, te sam više mogao dati drugim ljudima koje sam sretao na svom putu. I naš je teret bio lak.
Ispočetka nisam želio prepustiti Isusu nadzor nad svojim životom. Jednostavno mu nisam vjerovao te sam mislio da će ga upropastiti. No, On dobro poznaje dobre i loše strane bicikla kao i sve vrste trikova. On zna kako pri velikoj brzini ući u oštar zavoj, skočiti s biciklom preko kamenja na putu i kako “letjeti” s biciklom kada cesta iznenada iščezne ispod nas.
Pokušavam ne brinuti i potiskujem želju da se vratim za upravljač. Nastojim se opustiti i uživati u vožnji, prirodi, osvježavajućem povjetarcu koji miluje moje obraze i ugodnom društvu svog bliskog prijatelja.
Još uvijek se ponekad umorim od duge, teške vožnje, no kad god pogledam u Isusa nasmiješi mi se i kaže: “Samo ti okreći pedale.”
Što Bog nadzire nikad nije izvan kontrole. —Charles Swindoll (rođen 1934.)