Prošle smo godine tijekom jednog od naših humanitarnih projekata sreli mladog nezavisnog novinara, Bensona. Ponudio se da napravi profesionalne fotografije za našu web stranicu. Drugi put nas je pak zamolio da se molimo za njega. Naime, dugo godina je proživljavao ozbiljne poteškoće, i još uvijek je osjećao posljedice tih nemilih događaja. No da ne brzam. Prvo ću vam ispričati njegovu priču.
Benson je bio prvorođeni sin mladog para koji je živio u malom selu na obali Viktorijinog jezera u Keniji. Nažalost, jednostavan i sretan život ove obitelji korijenito se promijenio kada je njegova majka umrla od malerije. Njegov se otac ponovno oženio, ženom koja je već imala dvije kćeri, i s vremenom je uzeo još jednu ženu, kao što je bio običaj u nekim seoskim zajednicama. Iako mu je bilo tek šest godina, Bensona su njegove maćehe mrzile i prezirale. Dale su mu nadimak Štakor.
Siromašna žetva natjerala je njegovu obitelj da se preseli na rub glavnog grada, gdje je bila smještena Kibera, najveća sirotinjska četvrt u Keniji. Bensonov otac je često izbivao iz kuće, u potrazi za poslom, a kod kuće Benson je uvijek posljednji dobivao hranu i njegu. Žene su ga često tukle i nisu mu dale da ide u školu, već su ga tjerale da uvijek nešto radi kod kuće. Bilo mu je deset kada je prvi put pobjegao od kuće.
Postao je članom dječje bande koja je harala ulicama, a bio je primoran i da prosi. Živio je kao izopćenik, izložen gladi i surovosti. Neprihvaćen, počeo je snifati (udisati) ljepilo kako bi pobjegao od očaja koji ga je okruživao. Poslije tri teške i užasne godine, pothranjen i ovisan o ljepilu, ostao mu je samo tračak nade. Ta iskrica vjere i nekakav osjećaj da Bog još uvijek ima plan za njega, tinjala je negdje u dubini njegove duše.
Srećom, njegov je otac dobio stalni posao i došao po njega. Odveo ga je kući i iako je bio jako mršav i boležljiv, želio je živjeti te se uskoro oporavio. U školi ga je jedna dobra učiteljica uzela pod svoje i dodatno ga podučavala. Nakon nekog vremena uspio je nadoknaditi izgubljene godine. Zapravo bio je toliko dobar učenik da je privukao pozornost jednog donatora koji je odlučio platiti njegovo daljnje obrazovanje. Činilo se da mu je život konačno krenuo na bolje.
Obitelj njegovog oca i drugih žena je rasla, i u to su vrijeme njegove maćehe imale 11-ero male djece. Njihov se odnos prema njemu nije promijenio. Život kod kuće je postao nepodnošljiv i kada je napunio 15 godina ponovo je pobjegao od kuće.
Pridružio se plesnoj skupini, i jedno vrijeme je tako zarađivao za hranu i najam male sobe. Istovremeno je vrijedno učio i nastojao završiti srednju školu. Njegova ljubav prema nogometu i spremnost da marljivo trenira dovele su ga do nogometne reprezentacije Kenije, kada se nova prepreka pojavila u njegovom životu. Slomio je nogu na više mjesta. Njegov san o budućnosti raspao se u tisuću komadića.
Ljut na Boga i frustriran životom, pridružio se besposlenoj, razočaranoj mladeži koja se bavila sitnom krađom. Tijekom mjeseci nesigurnosti, misli o samoubojstvu su mu se motale glavom, no onaj mali tračak nade nije napuštao njegovu dušu.
Jednom je vodio grupu stranih fotografera kroz sirotinjsku četvrt i za nagradu dobio jeftinu kameru. Tada je otkrio ljubav prema fotografiji te je slikama počeo prikazivati različite aspekte surovog života svoje četvrti. Još uvijek zarobljen u začaranom krugu brige, anksioznosti, tjeskobe i kajanja, očajno je želio izaći iz svega toga.
Bog mu je tada opet bacio pojas za spašavanje. Naime, njegov je talenat zapazila dobrotvorna organizacija koja je odlučila platiti njegovo fakultetsko obrazovanje. Stekao je diplomu na području filma/fotografije i novinarstva. Dobio je šansu da putuje i da se usput i dalje obrazuje te je na kraju postao nezavisni novinar. Napravio je nekoliko dokumentaraca koji su se prikazali na različitim TV postajama. Stvorio je platformu za podizanje svijesti o položaju marginaliziranih ljudi, i u tome pronašao novi smisao života.
Većina nas nije iskusila ovakve poteškoće i nevolje, no unatoč tome možemo posvjedočiti o vremenu kada smo iskusili Božju ljubav, brigu i zaštitu, možda u obliku dobrog stranca koji nam je pružio pomoć kada nam je ona bila najpotrebnija. Iako teška vremena mogu poljuljati našu viziju i vjeru, Bog nas nikad ne ostavlja na cjedilu i uvijek će nas podržati tijekom životnih nevolja.