Mislim da mi je bilo četrnaest kada sam prvi put probao vlak smrti. Zašto sam to učinio? Sjećam se da sam razmišljao o tome dok se moj vagon penjao na prvi vrhunac. Srce mi je bilo u petama. Onda smo krenuli naglo prema gore, a zatim je uslijedio drastičan pad prema dolje i tako nekoliko puta, bez prestanka, bez izlaza. Ništa mi nije preostalo nego grčevito se držati i moliti se da preživim.
Prvih nekoliko mjeseci nakon što sam primio Isusa za svog Spasitelja bili su nalik na taj vlak smrti. Ponekad sam bio gore, pa dolje, a kad sam bio dolje onda sam bio stvarno na dnu! Ponekad sam mislio, dok se moj mali “vagon” penjao Ovo je super, stvari su krenule na bolje! Konačno ću biti sretan!Onda bih došao do vrha i ukočio se prije nego sam se strmoglavio u dubinu sumnji i očaja. Bio sam mlad u vjeri i nisam još naučio “putovati u vjeri, a ne u gledanju.” 1 što je značilo da nisam znao da moram prikačiti svoj vagon na Božja pouzdana obećanja, a ne na svoje osjećaje koji su se stalno mijenjali.
Kada sam bio “gore” mislio sam da je to zbog toga što sam to zaslužio te da su radosni dani bili nagrada za moju skromnost i ispunjavanje Božjeg plana. Što god da je tome bio razlog mora da sam nešto naučio i da sam bio na dobrom putu ka višem duhovnom nivou. Ostavljao sam obične smrtnike za sobom. Bio sam vrlo ponosan na samoga sebe i osjećao sam se kao na vrhu svjeta, “mog” Everesta!
No, baš u tim trenucima osobne slave uvidio sam nekako i neke od svojih velikih mana. Na svoju veliku žalost morao sam si priznati da još uvijek nisam bio savršen. Moj se vagon samo nakratko popeo na vrh, a zatim krenuo prema dolje, pa gore, pa dolje, u beskrajne promjene osjećaja i do neočekivanih zapleta i raspleta.
Konačno sam došao do kraja vožnje. Ošamućen i u nevjerici, ali i iznenađen da me Bog još uvijek voli. Bio je kao otac. Uzeo bi me u naručje i tješio me, govoreći da će sve biti u redu. Nosio me je na rukama dok gorčina poraza nije nestala.
Nakon nekoliko sličnih vožnji životnim “vlakom smrti” uvidio sam koliko je samo bezuvjetna Božja ljubav. Bez obzira da li sam bio gore ili dolje, Njegova je ljubav uvijek bila postojana i nepromjenjiva. Kad god bih dodirnuo dno i počeo zapomagati u pomoć, osjećaj mira, sigurnosti i razumjevanja obavio se oko mene kao nekakav čarobni plašt. Osjećao sam se kao da me Isus podiže, otresa prašinu sa mene, ljubi me i tapše, a zatim me spušta nježno na zemlju. Kada bih opet čvrsto stajao na Njegovoj riječi usmjerio bi me u pravom smjeru i s osmijehom punim ljubavi i riječima ohrabrenja poslao dalje. Redak “Bog je ljubav” 2 poprimio je sasvim novo značenje za mene.
Naučio sam da je sav moj trud da dosegnem neku po meni razinu duhovnosti samo smetao Bogu te da zbog toga nije mogao usmjeriti moj život. Stoga sam prestao pokušavati i počeo mu više vjerovati. Prepustio sam mu “volan” mog života vjerujući da će mi pomoći postati ono što je želio da budem.
Nekoliko godina mi je trebalo da shvatim što je to prava duhovnost. Cilj nije uvijek biti na vrhuncu. Istinska poniznost je spoznaja da ništa ne mogu uraditi bez Božje pomoći i da je jedina i prava religija davanje Njegove ljubavi drugima.
Sada, kad god vidim vlak smrti zastanem i zahvalim se Bogu na Njegovoj ljubavi, strpljenju i Riječi koja mi je pomogla sići s “vlaka osjećaja” i samostvorene duhovnosti. Božja riječ mi također pomaže da ostanem na dobrom putu te da se nastavim kretati u pravom smjeru koji vodi ka sadašnjem i vječnom nebeskom životu.
Bog nas ne voli zato jer smo dobri ili pak zato jer mukotrpno radimo za Njega. Bog nas voli jer je ljubav sama bit Njegove naravi i jer je odlučio da nas voli i srdačno primi svakog od nas. “Je li netko žedan? Dođite i napijte se – čak i ako nemate novca! Dođite, izaberite vino koje volite ili popijte čašu mlijeka – sve je besplatno! Dati ću vam svu ljubav koju sam obećao.” 3
Njegov poziv možete prihvatiti ovog trena:
Dragi Isuse, prihvaćam Tvoju ljubav i Tvoj poziv. Molim Te uđi u moj život i oprosti mi za sve loše stvari koje sam učinio/la. Pomozi mi da volim Tebe i druge. Amen.