Kažu da život ovisi o četiri glavne odluke koje nas vode ka onome što postajemo: odabranoj karijeri, supružniku, prijateljima, i onome u što vjerujemo. Po meni, vjerovanja su najvažnija od svega i najviše utječu na prethodne tri stvari koje smo spomenuli.
Svi imamo priču o nekom prelomnom trenutku u kojem se dogodilo nešto što je oblikovalo naš sustav vjerovanja. Ti su doživljaji dio našeg svjedočanstva. Naša životna priča naš je najveći svjedok ili dokaz i govori slušatelju da ako se to moglo dogoditi nama onda se to isto može dogoditi i njemu. Pavlovu priču možete pročitati u Djelima apostolskim 22, a vaša priča se možda još odvija. Evo moje:
Kada mi je bilo 19 godina odlučio sam provesti ljetni raspust na napuštenoj, obiteljskoj farmi u divljini Pennsylvanije, u Americi. Prije četrdesetak godina bila je to razvijena farma na kojoj su živjeli moj otac i njegovo sedmero braće i sestara, a sada su od glavne zgrade ostale samo ruševine. Posvuda rasulo. Jednoga je dana netko traktorom na kojem je bio pričvršćen raonik prerezao cijev za dovod goriva. To je izazvalo ogromnu eksploziju koja je pretvorila kuću u pepeo. Nakon te nesreće imanje nije bila obnavljano tako da se sve s vremenom vratilo u prvobitno stanje – divljinu. Daleko od svih puteva, bilo je to savršeno mjesto za razmišljanje i zacrtavanje vlastite budućnosti. Devetnaest su odlučujuće godine i mnogi donose važne odluke u tom dobu, a tako je bilo i sa mnom.
Moj pas i ja smo šest tjedana živjeli u potpunoj skromnosti i jednostavnosti. Duge šetnje kroz šumu, plivanje u rijeci, meditacija i pisanje pjesama. Hranio sam se divljim jagodama, zobenim pahuljicama, i sojom. Nazvao sam svoje mjesto “Vječna polja jagoda” po pjesmi Beatlesa koji su njome opisali idealan vječni svijet, svijet koji sam pokušao naći u ovom djeliću prirode.
U to sam se vrijeme pokušavao izraziti pisanjem u stilu “svijesti koja neprestano teče”, a moje su fotografije također bile nejasne i kaotične baš kao i moja poezija. S prijateljima sam pokušao napraviti izložbu koju smo nazvali “Neobičnost”, u nadi da ćemo započeti novi slikarski pokret. Nažalost nije dugo živio jer smo ujutro našli slike u smeću. Školski je domar naime pogrešno shvatio našu umjetnost te je zamijenio naše slike za smeće.
Negdje u to vrijeme počeo sam eksperimentirati s LSD-om i marihuanom. Glavom mi je vladao totalni kaos i moj je osjećaj za stvarnost postao veoma iskrivljen. Bile su to 70-te godine, vrijeme Vijetnamskog rata, civilnih nereda, borbe za civilna prava. Mladi su tragali za istinom. Čeznuo sam za jednostavnim životom u kojem bi se mogao spojiti s prirodom i pronaći svoje duhovne korijene.
Onda sam odlučio probati Zen streličarstvo. Bio sam fasciniran velikim majstorima koji su bili u stanju prvom strijelom pogoditi točno u sredinu mete, a potom bi drugom rascijepili onu prvu. Trudio sam se iz petnih žila pogoditi sredinu, no većinu vremena proveo sam tražeći strijele. Shvatio sam da bi mi trebalo nekoliko života da postanem majstor ove vještine i zašto su svi majstori bili prikazivani s dugim, bijelim bradama i ćelavim glavama. Trebalo im je puno, puno vremena da nauče kako pravilno odapeti strijelu, ravno u cilj. No, meni se žurilo da pronađem odgovor i prosvjetljenje.
Želio sam biti dio nečega radije nego biti u raju u kojem ništa nije postojalo, kao što su neka vjerovanja obećavala. Samotnjački život pružio mi je kakav takav mir no shvatio sam da je mir koji se može pronaći u prirodi trenutačan. Trebao sam naći mir koji neće biti poljuljan surovim stvarnostima svakodnevnog života, mir koji ne ovisi o vanjskim okolnostima, o nekoj osobi ili nečemu što može umiriti nemirne životne oluje. Ponekad sam išao u crkvu i vjerovao sam, ali nisam baš razumio kršćanstvo niti kako primjeniti njegova načela u svom životu.
Negdje u to vrijeme moja mi je sestra rekla o Isusu. Naučio sam da je Isus bio puno više od samih običaja i rituala. Bio je čovjek koji je živio savršeno jednostavnim životom i posvuda činio dobro. Nije samo govorio o ljubavi, već je dao i svoj život za nju. Mogli bismo reći da je bio savršeno dijete cvijeća tog vremena, ali bez negativnih utjecaja droga i ostalih stvari koje sam ja iskusio. Zamolio sam ga da uđe u moje srce, i toga dana sjeme je bilo posađeno, sjeme koje od tada zalijevam vodom Njegove riječi, molitvom i dijeljenjem svoje vjere s drugima.
Nakon nekoliko mjeseci otišao sam na izlet u Kanadu. Jednoga sam dana hodajući plićakom jezera posjekao stopalo na nekom oštrom kamenu. Sjeo sam na obali kako bih pogledao ranu, i podigao pogled ka tirkizno plavom nebu. Pošto sam bio na životnoj prekretnici počeo sam razmišljati o nekom “dubljem” značenju ove male nezgode te sam zamolio Boga da mi pokaže nešto o tome što mi se upravo dogodilo.
Nisam čuo normalan glas već kako to Biblija opisuje “šapat laganog i blagog lahora” 1 Skoči u dubinu ili ostani na obali. No, budeš li samo gacao po vodi, posjeći ćeš se. Osjećao sam da to znači da moram biti hrabar pri donošenju odluke te da ne smijem oklijevati. Trebao sam uraditi ono što mi je srce nalagalo da uradim i što sam znao da je pravo. Nisam se smio brinuti o posljedicama.
Odlučio sam skočiti hrabro u duboke vode. Ostavio sam sve za sobom i posvetio svoj život Bogu. Danas, nakon 40 godina drago mi je što sam tako odlučio. “Jer će Gospodin biti tvoje pouzdanje i čuvat će tvoju nogu od zamke.” 2 Gospodin je definitivno uradio upravo to u mom životu, i to ne samo jednom.
U Isusu sam našao duševni mir koji sam tražio. Nisam pobjegao iz svijeta. Ostao sam u njemu, no nisam mu više pripadao. Svi se ponekad trebamo “izgubiti” kako bismo se odmorili. Čak je i Isus morao ostaviti mnoštvo i provesti neko vrijeme u samoći kako bi u tišini mogao razgovarati sa svojim Ocem. No, ne smijemo zaboraviti na svijet i njegovu potrebu za mirom kojeg smo dobili od Isusa. To je mir koji prevazilazi svo ljudsko poimanje. 3
Kad pogledam unazad, na tu moju odlučujuću odluku ne kajem se. Isus je istina i put. Odveo me je na zelene pašnjake pored kojih teku tihe i bistre planinske vode. 4