(Izvornu priču možete naći u Evanđelju po Luki 10:38–42.)
Prvenstvo je već bilo poodmaklo i bližilo se kraju. Heat je vodio u seriji 2:1 protiv Lakersa, a četvrta utakmica bila je na rasporedu danas poslijepodne. Bila sam zauzeta, zapravo uvijek sam bila zauzeta, no danas je ona pozvala i neke goste na ručak, dakle pored svih ostalih poslova još i to!
Imala je mnogo prijatelja. Nije li smiješno da vaša mlađa sestra ima više prijatelja od vas? Nisam se baš interesirala za njezine prijatelje, ali dobra domaćica želi ostaviti dobar utisak, a taj “prvi” utisak zahtijeva mnogo rada i truda.
Salata je već bila gotova, jedna od onih unaprijed pripremljenih, iz plastične vrećice. Nadala sam se da se to neće ni primijetiti. Prethodno pripremljeni naresci bili su još zamrznuti, štednjak prljav, krumpiri neoguljeni, a povrh svega, netko je zaboravio oprati i posuđe od doručka.
Idemo redom, pomislila sam. Zahvalila sam se Bogu na onom tko je izumio mikrovalnu, opasala omiljenu ružičastu pregaču i počela preturati po ladicama tražeći guljač krumpira. Dan je počeo loše i nadala sam se da će me utakmica oraspoložiti. Ne bih je nizašto na svijetu propustila. Neki su mi rekli da bih trebala pratiti Home Shopping Network, no uvijek sam se ponašala kao muško.
Otpuštala sam vodu iz umivaonika i tražila metlu kada sam začula da se ulazna vrata otvaraju. Ušla je u kuću sa svojim prijateljem. Znala sam da bi bio red da ih pozdravim, prozborim koju riječ iz pristojnosti, no bila sam prezauzeta. A i poznavala sam svoju sestru, pa ta je mogla slušati za dvoje. Nije da je bila lijena, daleko od toga. No, kad god bi se on pojavio, odmah bi ostavila sve i otišla se družiti s njim.
No, ja nisam bila takva. Nisam mogla tek tako ostaviti nered u kući i sjesti s nekim tipom. Na kraju krajeva, onaj koji je vrijedan mog vremena trebao bi biti zahvalan za curu koja zna voditi kućanstvo.
Odjednom mi je zdjela za salatu iskliznula iz ruke. Što sad? Mogu li poslužiti goste iz plastične zdjele? Pod mojim cipelama škripalo je razbijeno narančasto staklo, a metla kao da je u zemlju propala. Sagnula sam se da pokupim veće dijelove stakla kad mi je prst zapeo za nešto. Krv je odmah potekla i počela se slijevati u rukav. Iz primaće sobe dopirao je razdragani smijeh moje sestre. Mora da se dobro zabavljala sa svojim prijateljem.
Zgrabila sam kuhinjsku krpu koja je bila ispod hrpe krumpira i počela brisati krv. Bila je mokra i zamazana. Nekoliko krumpira skotrljalo se na pod. Voda se dosegla vrh umivaonika i počela je curiti na pod. Svijet mi se zavrtio oko glave. Zašto mi sve ide naopako?
“Marta!”
Što žele sad od mene? Požurila sam ka primaćoj sobi.
“Gospodaru,” rekla sam zajapurena u licu, “zar vas nije briga što moja sestra očekuje da se sama pobrinem o vama?” pogledala sam prema njoj gestikulirajući rukama. “Možete li je zamoliti da mi barem malo pomogne?”
Ustao je i nježno me primio za ruku. “Nemoj se nervirati Marta. Znam da imaš puno obaveza, no najvažnija stvar u ovom trenutku nije da se brineš o meni, već da sjedneš i poslušaš me. Tvoja sestra je to izabrala i ne očekuješ valjda da joj to uskratim.”
Tužno sam pogledala u pod i odmahnula glavom. “Ne, ne bih to željela,” odgovorila sam posramljeno.
Krv je nestala. Posjekotina je odjednom na čudesan način zarasla.
“Sjedi malo s nama,” rekao je. “Čuj što imam za reći” rekao je smiješeći se. “Molim te!”
Naš brat se svaki čas trebao vratiti iz bolnice, a kuhinja je još uvijek bila u neredu. No, najvažnija stvar…
Stisnula sam se uz sestru i posvetila pozornost njenom prijatelju.
Nisam niti opazila kada je mikrovalna počela pištati. Potpuno sam zaboravila na veliku utakmicu koja je uskoro trebala početi.
Bila sam zauzeta.
* * *
Za nas kršćane nebo je tamo gdje je Isus. Ne trebamo nagađati kako ono izgleda. Dovoljno je znati da ćemo zauvijek biti s Njim. Kada volimo nekoga sa svim srcem, život počinje kada smo s tom osobom i stvarno živimo jedino onda kada smo s njom. Tako je i s Kristom. U ovom svijetu Isusa vidimo kao u ogledalu, nejasno, kao kroz neko zatamnjeno staklo. Vidimo Ga rijetko, na mahove, jer mi smo samo jadna stvorenja i ne možemo živjeti stalno na velikim visinama. Najbolja definicija je pak reći da je nebo država u kojoj ćemo uvijek biti s Isusom i gdje nas ništa više neće odvojiti od Njega. —William Barclay (1907.–1978.)