Osjećate li se ponekad kao promašen slučaj? Stvari nisu ispale onako kako ste si to zamislili ili kako ste si to priželjkivali? Vaša su se očekivanja izjalovila, a ciljevi ostali neispunjeni?

Dopustite mi da vam ispričam priču o čovjeku koji se osjećao kao gubitnik.

Bio je slabog zdravlja i često do te mjere depresivan da je nekoliko puta poželio dignuti ruke od života. Oba su mu roditelja umrla kada mu je bio 14 godina. Bio je izbačen s fakulteta, što je značilo kraj snovima o visokoj naobrazbi. Borio se s usamljenošću i izolacijom, kao i sa strahom od smrti. Umro je nakon teške bolesti, mlad i siromašan, bez nekih velikih postignuća.

Sebe je smatrao neuspješnim, a i mnogi drugi dijelili su to mišljenje. Unatoč tome njegova je priča nadahnula mnogobrojne misionare i sluge Božje. Njegovi su preobraćenici svjedočili mnogima, a njegovo je misionarsko djelo bilo primjer za slijediti. Generacije kršćana bile su potaknute njegovim molitvenim dnevnikom.

Umro je ne znajući da li je uopće išta ostvario. Njegov je utjecaj prepoznat tek nakon njegove smrti.

Njegove životne nedaće i burna previranja, sumnje, depresije i duševna tjeskoba, ohrabrili su i ojačali druge misionare i njihova nastojanja.

Je li njegov život doista bio neuspješan? Ili je pak Bog želio upotrijebiti njegov život kao svijeću, bez obzira na veličinu njezinog plamena ili vijek trajanja, kako bi osvijetlio i ohrabrio buduće naraštaje Božjih djelatnika prije nego se ugasi?

Je li Bog pogriješio? Je li moguće izgledati kao gubitnik u očima ljudi, no biti dobitnik u Božjim očima?

Njegovo je ime bilo David Brainerd. Slijedi kratka biografija njegovog života:

David Brainerd, misionar sjevernoameričkim Indijancima. Rođen 20. travnja 1718.godine.

U svojoj 21.godini primio je Isusa za svog Spasitelja te odlučio da podijeli Njegovu poruku i ljubav s drugima. U rujnu 1739. upisuje se na Sveučilište Yale. Bilo je to razdoblje velikih promjena na sveučilištu. Uznemirila ga je ravnodušnost prema vjeri koju je osjetio oko sebe, no utjecaj propovjednika George Whitefielda i Great Awakening (Velikog Buđenja) ostavili su svoj trag. Molitvene i biblijske grupe niknule su preko noći unatoč negodovanju školskih vlasti koje su se bojale vjerskog entuzijazma. U takvoj je sredini mladi Brainerd napravio opasku o jednom od svojih profesora rekavši da  ovaj “nije imao više milosti od stolice,” i osudio ga za licemjerstvo. Cijeli je incident bio prijavljen školskim dužnosnicima. Nakon što se odbio javno ispričati, za ono što je napravio iza zatvorenih vrata, David biva izbačen sa sveučilišta.

Brainerd je nastavio širiti evanđelje iako nije ispunjavao uvjete misionarskih komisija i kao takav bio je riskantan izborni kandidat za misije. Po osobnom opisu bio je melankolične prirode. Fizički slab, boležljiv, nemoćan i potišten, često se morao odmarati.

U 1742.godini dobio je poziv da prenese poruku Isusove ljubavi domorocima tj. američkim Indijancima. Njegova prva godina među njima nije bila naročito uspješna. Nije mogao govoriti njihovim jezikom niti je bio pripremljen za teške uvjete života u divljini. Bio je usamljen i duboko žalostan. Napisao je:

Moje je srce potonulo. Čini mi se da ovdje nikada neću uspjeti. Duša mi je umorna od života; žudim da smrt što prije dođe po mene.

Živim u najusamljenijoj, melankoličnoj pustinji. Moja dijeta se sastoji od pšenične kaše, kuhanog kukuruza i kruha pečenog u žaru i pepelu. Spavam na daskama prekrivenim tankim slojem slame. Rad mi je težak i iznimno naporan.

Njegova prva zima u divljini bila je prepuna poteškoća. Često je bio bolestan. Njegova druga godina službovanja bila je po njegovom mišljenju veliki promašaj, a njegova nada o evangelizaciji domorodaca bješe skoro potpuno ugašena. Ozbiljno je razmišljao da digne ruke od svega.

U trećoj godini preselio se na drugo područje i njegove su propovijedi počele privlačiti oko sedamdesetak indijanaca od kojih bi neki prevalili preko 60 km da bi čuli poruku o spasenju. Došlo je do vjerskog buđenja i nakon godinu i pol dana putujući je propovjednik imao oko 150 obraćenika od kojih su neki s vremenom i sami postali svjedoci za Krista.

Breinerdov prvi susret s jednim od najratobornijih plemena završio se čudom te je od tada bio poznat i poštovan među urođenicima kao “Božji prorok.” Naime, ulogorio se na granici plemenskog naselja i planirao da ujutro uđe u zajednicu i propovijeda. No, nije znao da su svaki njegov korak pratili ratnici koji su bili poslani da ga ubiju. F. W. Boreham je kasnije napisao sljedeće:

Kada su se ratnici približili Brainerdovom šatoru vidjeli su blijedo lice na koljenima. Tijekom molitve pored njega se odjednom pojavila zmija otrovnica. Podigavši svoju ružnu glavu spremala se za napad. Svojim je jezikom skoro dodirivala njegovo lice, a onda je bez ikakvog razloga samo otpuzala u obližnji grm. “Veliki Duh je s blijedim licem!” rekoše indijanci te mu pripremiše dobrodošlicu dostojnu istinskog proroka.

Ovaj incident zorno prikazuje jednu od mnogih božanskih intervencija u njegovom životu, kao i važnost i intenzitet molitve u njegovom životu. Mnoge su stranice u Životu i dnevniku Davida Brainerda nalik jedna drugoj:

“Bog mi je opet pomogao da se izborim za brojne duše i svim sam srcem molio za njih.”

“Provedoh mnogo vremena nasamo u šumi, moleći se. Činilo mi se da sam se uzdigao iznad ovozemaljskih stvari.”

“Postio sam i molio se cijeli dan, od jutra do večeri.”

“Kišilo je i putevi su bili blatnjavi, no želja u meni rasla je iz trena u tren. Želio sam se obratiti Bogu te sam kleknuo pored puta i otvorio Mu svoje srce. U molitvi rekao sam Mu da će moje ruke raditi za Njega, i da će moj jezik govoriti za Njega, ako me samo želi upotrijebiti kao instrument Svog mira i ljubavi. Odjednom se pojavila svjetlost i obasjala tamu noći koja me je okruživala. U tom sam trenutku znao da je Bog čuo i odgovorio na moju molitvu.”

“U tišinama koje stvaram između životnih poteškoća, sastajem se s Bogom. Iz tih mirnih trenutaka krećem naprijed okrijepljenog duha, ojačan. Čujem glas u tišini i prepoznajem glas Boga svoga.”

Nakon svih nevolja i nedaća koje je pretrpio Brainerdovo se zdravlje posve narušilo. Umro je u svojoj 29.godini, 9.listopada 1747. Potpuna predanost, vatrenost s kojom je sve radio i život u molitvi nadahnuli su buduće naraštaje misionara, među ostalima i Henry Martyna, William Careya, Jonathana Edwardsa, Adoniram Judsona, i John Wesleya. Njegov je utjecaj bio veći nakon njegove smrti nego sva njegova postignuća tijekom njegova života. Njegov je dnevnik postao klasik koji je potaknuo mnoge da se pradaju Kristu i postanu misionari. Njegov je utjecaj dokaz da Bog može i hoće upotrijebiti svakog onog koji je spreman i voljan da bude instrument u Njegovim rukama, bez obzira koliko tjelesno nejak i slab bio.