Odrasla sam u kršćanskoj obitelji, no kao tinejdžer sam razočarana i skrhana zbog ogromnih problema u svijetu, počela sumnjati u vjeru. Kao osamnaestogodišnjakinja imala sam dečka koji je čvrsto vjerovao u Boga. Razgovarali smo o vjeri i bio je toliko iskren da sam počela sumnjati u svoje sumnje.
Jednoga sam dana uzela njegov Novi zavjet, otišla u veliki gradski park i sjela pored malog jezera. Počela sam na samom početku, s Evanđeljem po Mateju. Kada sam došla do Propovijedi na gori, šokirala sam se. Isus je govorio o načelima po kojima sam i sama željela živjeti i nitko ih nigdje nije tako jasno izrekao kao On.
Čitala sam cijelo poslijepodne. Scene su se izmjenjivale ispred mojih očiju. Osjećala sam se kao da sam u kinu. Bila sam u potpunosti udubljena u čitanje da je sve oko mene jednostavno nestalo i postojala je samo ta knjiga. Kao da me je netko prenio na prašnjave ceste Galileje, u ribarska sela i Hram. Osjećala sam se kao jedna od Isusovih učenica, željna Njegovih riječi i djela.
Sumrak je polako padao, a ja sam čitala posljednje poglavlje Ivanovog evanđelja i vratila se u stvarnost. Kući je išla jedna nova osoba, osoba koja je samo željela živjeti onako kako je Isus podučavao. Nekoliko mjeseci nakon toga Isus mi je pokazao smisao mog života i od tada sam nastojala dati sve od sebe kako bih ispunila Njegov poziv.
Upoznati Isusa je najveća stvar koju možemo učiniti. Netko je jednom rekao da je čitanje Biblije kao čitanje priče o vlastitom životu upravo zbog toga jer smo mi dio te priče, priče koja se odvija u životu svakog od nas. Najbolje je pak to što znamo da naša priča ima sretan završetak.