Sjećam se da sam kao mala djevojčica promatrala stablo, na kraju polja, iza naše kuće. Meni je ono izgledalo savršeno. Jednom sam, sva uzbuđena potrčala prema njemu, da ga malo pobliže pogledam. Željela sam pokupiti nekoliko savršenih listova, sa savršenog stabla, no umjesto toga doživjela sam jedno od mojih prvih, velikih razočaranja. Uočila sam naime da je svaki list bio oštećen – tu je bilo ogrebotina, smeđih mrlja, ugriza kukaca. Nisam mogla ponijeti nijedan list i objesiti ga na zid sobe kao primjer savršenosti.
Slike se mogu činiti savršenima iz daljine, ali kad pogledamo izbliza, vidimo nesavršenosti. Gledamo nepoznate ljude kako se voze u svojim blještavim, novim automobilima i pretpostavljamo da imaju savršene živote, ne shvaćajući da bi mogli imati probleme gori od naših. Gledamo televiziju i filmove i vidimo slike savršenstva, iluzije koje postepeno nestaju dok se završni krediti vrte. Lijep prizor iz daleka izgleda savršeno, no kad mu se približimo, vidimo blato i prljavštinu. Svijet izgleda bolje bez dalekozora ili mikroskopa.
Tražimo savršenost – savršene ljude, savršene situacije, savršene odnose, savršenu sreću, ali pošto nijedan od nas nije savršen, s vremenom se obeshrabrimo ili razočaramo. Bog pak ne traži savršenstvo – barem ne našu ideju savršenstva. Naravno, svi mi možemo bolje, ali često ono što mi doživljavamo kao mane i slabosti su zapravo Njegovo djelo, dio naše jedinstvene konstitucije, koji može biti prerušeni, prikriveni blagoslov. I jesu li svi problemi uvijek loši? Nisu li oni ponekad Božji način da nas usmjeri ka boljim stvarima?
Bog ne očekuje od nas da budemo savršeni. Sve što traži je da damo sve od sebe kako bismo voljeli Njega i druge. 1 Kada to učinimo možemo se osjećati sigurnima u Njegovoj ljubavi, i to mijenja cijeli naš pogled na stvari. Osjećamo se bolje, a to nam pomaže da vidimo najbolje u drugima i da iskoristimo naše okolnosti na najbolji mogući način.
- Evanđelje po Mateju 22:37–39 ↑