Sve je počelo jednog jutra kada se nisam složio s nečim što je moja žena rekla. Dogodilo se to tijekom onih životnih razdoblja kada ti sve smeta i kada nađeš grešku u svima oko sebe. Samo što joj nisam odbrusio, no stisnuo sam zube i prešutio u posljednjem trenutku. Odlučio sam se moliti i nakon toga vidjeti da li da joj kažem što mislim ili ne. Odgovor je bio odlučan: “Ne!” Sve se odigralo tako brzo, no to je započelo lančanu reakciju koja me je dovela do novog pogleda na stvari.
Druga lekcija se dogodila uskoro nakon toga. Zatvarao sam mjesečni izvještaj naše tvrtke, što ponekad i nije tako lako jer ima dosta složenih stvari koje zahtjevaju strpljenje i ustrajnost. Novi detalj se od nekud pojavio i potpuno me dekoncentrirao. Posao je imao rok i bio je važan, no nakon toga nikako se nisam mogao usredotočiti te nisam mogao naći rješenje.
Obeshrabrio sam se, i nakon nekoliko klikova mišem čitao sam najnovije vijesti, provjeravao Facebook, itd. Nakon nekog vremena sav potišten jedva sam se sabrao i nakon borbe sa samim sobom odlučio sam se moliti. Kao što to često biva rješenje je došlo iznenada. Da sam to odmah učinio uštedio bih si puno vremena, a o stresu da i ne govorim.
Božja riječ nas hrabri: “Baci na Gospoda svoju brigu! On će te uzdržati.” 1 Ali kako možemo Bogu predate svoje brige ako je ulicu daleko od nas? Ili samo nekoliko desetaka metara? Možemo mu predate naše brige jedino ako je točno uz nas, ili bolje rečeno “u nama”. Što smo mu bliže lakše je to učiniti, lakše je razgovarati s Njim. “Bog nam je utočište i zaštita, najvjerniji pomoćnik u nevoljama.” 2
To me podsjeća na vrijeme kada sam živio u Hong Kongu. Uobičajeno sam išao trajektom do Središnje četvrti. Kad bi se trajekt počeo približavati sidrištu usporio bi, te bi se počeo tresti kao lud dok ga nisu privezali. I tu leži treća lekcija – ući u mir kroz molitvu kao što nas Božja riječ ohrabruje zahtijeva trud.