Još jedan iscrpljujući dan bješe za mnom. Nervoznost i umor pratili su me u stopu kao da su se udružili s mnoštvom problema koje mi je zadavao moj stari računar. Vani je nebo bilo tmurno i sivo. Kišica je neprestano rominjala, praćena povremenim naletima hladnog vjetra. Iscrpila me je priprema večere. Piletina mi je zagorjela, a tu je bilo i još nekih svakodnevnih sekiracija. Ah, da i ne nabrajam.
Nakon večere uputila sam se u obližnji park kako bih isprobala mamin “recept”. Mama mi je naime često znala reći da “priroda može smiriti napete živce kao ništa drugo.”
I dok sam šetala parkom dio mene je očekivao neko čudo, neko nadnaravno iskustvo. Odjednom me je prenuo zvuk prazne kutije od cigara na koju sam stala, i prasak glinenog lonca s uvenulim cvijećem koji je iznenada pao ispred mene. Malo dalje dijete je plakalo u kolicima, a iza mene čula sam svađu srednjovječnog para. Uzdahnula sam razočarano i odlučila krenuti natrag.
Možda sam podsvjesno željela otkriti veličanstvenu magiju prirode jer kada sam se okrenula ugledala sam sivo-crne oblake kako se gomilaju na nebu. Brzo je padao mrak. Nisam očekivala da ću vidjeti zvjezde, no na moje veliko iznenađenje ugledala sam malu, usamljenu zvijezdu kako svjetlucavo treperi na nebu. To je bila jedina vidljiva zvijezda i tako je blještavo sjala kao da se veseli što sam je napokon opazila. Odjednom mi je sinulo da sam zapravo rijetko promatrala nebo. Zašto to nisam činila svakog dana i češće uživala u njegovoj ljepoti? Zašto nisam dopustila nebu da me podsjeti na Onog koji ga je stvorio, na Onog koji je stvorio sve nas?
I dok sam se divila treperavoj zvijezdici, prisjetila sam se početnih stihova 19-tog Psalma kojeg sam još kao mala naučila napamet. „Nebesa pripovijedaju Božju slavu, djelo njegovih ruku navješćuje nebeski svod. Dan danu šapće tu vijest i noć noći kazuje taj glas. To nije govor, niti riječi, niti se njihov glas razabire.“ 1 Možda nebesa na svoj način govore ljubavnu priču o “Bogu koji nam sve daje obilato na uživanje,” 2 i koji nam piše ljubavna pisma šarenim bojama duge, izlascima i zalascima sunca i namiguje nam malim blještavim zvijezdama.
Stajala sam još malo, a onda sam bacivši posljednji pogled na nebo krenula kući. Zvijezda je još uvijek stajala na istom mjestu i sjala. Bila je jedino svjetlo u potpunom mraku. Zvijezde su bile gore bez obzira što su neke bile prekrivene onečišćenim zrakom i oblacima ili što “moja” zvijezda neće uvijek biti vidljiva. Isto tako je i s Božjom ljubavi, razmišljala sam. Stalna je i živa, čak i kada je naizgled prekrivena velom životnih borbi i sumnjom. Ništa je ne može ugasiti. Uvijek je tamo i čeka da se probije kroz maglu i zasja u našem životu. Sada mi je jasno zašto priroda umiruje napete živce. Kroz svoja čuda šapuće nam ljubavne riječi najistinitijeg Ljubavnika i Njegove vječne ljubavi prema nama.