Jednog sam dana grupi djece od svojih osam, devet godina čitala poznatu priču o milosrdnom Samarijancu 1. Priča završava Isusovim pitanjem: “Tko je od ove trojice bio bližnji onome koji je bio pao među razbojnike?” Zakonoznanac odgovori: “Onaj koji mu je iskazao milosrđe.” I Isus mu reče: “Idi, i ti čini tako!” 2
Jedan crvenokosi dječak, s pjegicama na licu upita: “Kako da nađem bližnjega kojemu je potrebna moja pomoć?”
To me je pitanje navelo na razmišljanje. Istina je da svakog dana ne nailazimo na prebijenog čovjeka koji leži na ulici. Zapravo to je rijetka slika kao što smo rijetko i svjedoci neke pljačke ili sličnog djela. Čak niti moj najbliži susjed, u doslovnom smislu riječi, doista rijetko traži moju pomoć.
Razmišljajući još malo o tome u glavi sam premotavala sliku svoje svakodnevnice i to je izgledalo otprilike ovako:
Svako jutro pola sata provodim u meditaciji i molitvi. Nakon toga malo vježbam i doručkujem. Onda se žurim da izađem što prije kako bih izbjegla jutarnju gužvu. Ne volim kasniti naročito ako imam zakazan sastanak iako u ovom afričkom gradu skoro svi kasne. Pošto moram čekati trčim na sljedeći sastanak i tako se i sama pridružujem onoj grupi ljudi koja kasni. Ne volim to i u tim sam trenucima razdražljiva i nervozna te najčešće nisam voljna usporiti i dati kovanicu ili dvije staroj prosjakinji koja često stoji na uglu ulice ili čovjeku u kolicima koji umjesto nogu ima batrljke i sjedi pored ceste i moli.
Samo bih projurila pored njih. Jesu li oni bili moji bližnji?
Žurila sam se s jednog sastanka na drugi te nisam imala vremena odgovoriti sms poruku svog prijatelja koji je trebao nekoliko minuta mog vremena. Možda je zaista trebao nekoga da ga sasluša. Možda mu je to bilo jako važno. Je li on bio moj bližnji?
Bacila sam površan pogled na e-mail poruku starog poznanika u kojoj mi je objasnio da mu je život najednom krenuo nizbrdo i da bi želio popričati s nekim. Ovo mora malo pričekati, odlučila sam i okrenula se hitnim poslovnim porukama. Možda je i ovaj poznanik bio moj bližnji?
Kada sam nešto kasnije došla do obližnjeg parkirališta i svog automobile vidjela sam da je čovjek koji je parkirao do mene očajnički pokušavao upaliti svoj auto, no bez uspjeha. Izgleda da su mu trebali kablovi. Ups, tom tipu je trebao neki drugi milosrdni samarijanac, a ne ja. Pitaj Boga gdje su samo moji kablovi, valjda zatrpani ispod hrpe stvari u prtljažniku……..E taj tip sigurno nije moj bližnji, pomislila sam uskočivši iza volana. Bilo kako bilo, obećala sam da ću se priključiti humanitarnom projektu, i već sam kasnila.
Kada sam se navečer osvrnula na svoj dan, uvidjela sam da skoro svaki dan donese nekog na moj put. Lako je odmahnuti rukom i nastaviti dalje pod izlikom da morate obaviti nešto važnije. Također sam se prisjetila nepoznatih milosrdnih samarijanaca koji su pomogli meni samo zato jer su odlučili da sam ja bila njihova “bližnja.” Odlučila sam pomoći i pružiti ruku ljudima koje život nanese na moj put, učiniti ta mala djela dobrote koja ne koštaju ništa, a zapravo mnogo znače, bez obzira koliko zauzeta bila.
Sljedećeg sam dana bila testirana. Prijateljica me je zamolila da joj pripazim na dijete dok ona ode do zubara. Planirala sam se odmoriti te subote, no nisam zaboravila na svoju odluku te sam joj rekla da dolazim. Vjerovala sam da ću još uvijek imati dovoljno vremena za odmor. Također sam odgovorila svom tužnom poznaniku i dala donaciju starici na uglu ulice. Hvala Bogu da toga dana nikome nisu trebali moji kablovi.
Bilo je tu i drugih “bližnjih” tijekom sljedećih nekoliko tjedana, a mislim da će ih biti i u budućnosti. Čak i jedan običan osmijeh može nekome doista puno značiti, baš kao i ponuđena pomoć, novčana donacija, ohrabrujuća sms poruka, podijeljeni ručak s nekim, nepodijeljena pozornost ili pak onaj telefonski poziv koji ste odavno trebali napraviti.
Zapanjujuće je spoznati koliko malih stvari možemo učiniti i promijeniti svijet oko sebe, stoga obratimo pažnju, ne zaboravimo milosrdnog Samarijanca, i pitajmo Boga svakodnevno: “Tko je moj bližnji?” 3.