Prije nekoliko godina putovao sam noćnim autobusom iz jednog dijela Južne Afrike u drugi. Nakon što smo unijeli stvari u autobus, stavili smo slušalice na uši i pripremili se za dugo i neudobno putovanje. Prije nego što smo krenuli pomislio sam Oh, kako bi bilo dobro da teleporteri postoje. Ne bismo trebali nepotrebno gubiti vrijeme putujući, nego bismo u trenu mogli stići na našu destinaciju.Nisam niti sanjao što nas čeka.
Negdje na pola puta, nešto oko dva sata iza ponoći autobus je iznenada stao i vozač nam je rekao da se putovanje odgađa do daljnjega. Mehaničari su već navodno krenuli, no nitko nije znao koliko će im trebati da dođu do nas jer smo stvarno bili ono što se kaže Bogu iza nogu.
Par putnika je odlučilo izaći van iz autobusa na svjež zrak i malo protegnuti noge. Bio sam vrlo nervozan, pomalo i ljutit jer mi nije bilo jasno kako je Bog mogao dopustiti da nam se autobus pokvari. Hodao sam gore dolje u mraku žaleći samog sebe i svoju sudbinu.
Odjednom sam začuo pjesmu, duboku melodiju koja je dopirala iz sredine jedne grupe putnika. Dobar ritam, veseo i čist. Potom se tom glasu pridružio još jedan, pa još jedan, pa još jedan…Uskoro smo skoro svi pjevali i naše su sumorne misli odletjele u nepovrat, na notama prijateljstva, u pjesmi punoj zahvalnosti.
A onda me je prijateljica uzbuđeno uhvatila za ruku i uperivši prst u nebo uskliknula: “Pogledaj!” Ugledao sam prekrasan, nezaboravan prizor. Bezbroj zvijezda pokrivalo je nebeski svod, svjetlucajući mirno, bez konkurencije gradskih svjetala, kao da su nam htjele reći Ne brinite, sve će biti u redu. I dok smo tako stajali, pjevali i divili se zvjezdanom nebu posramio sam se svog prijašnjeg mrmljanja i gunđanja, a na pamet mi je pala izreka koju sam jednom pročitao: “Dva čovjeka gledaju kroz iste zatvorske rešetke; jedan vidi blato, drugi vidi zvijezde.” Nisam više želio transportere. Odlučio sam uživati u trenutku, biti zahvalan na onome što imam, i obratiti više pozornosti na one male životne radosti koje čine našu svakodnevnicu ljepšom. S pjesmom o spasenju u srcu i blještavilom blagoslova koji me okružuju mogu nestrpljivo iščekivati svaki dan.
I da, skoro sam zaboravio napomenuti. Bus se u dogledno vrijeme popravio te smo nastavili svoj put, a ja sam se osjećao kao neki drugi čovjek. U toj zvjezdanoj noći, u sredini ničega, primio sam podsjetnik da je Gospodin svuda oko nas.